U školama često govorimo o tome kako prepoznati ADHD, kako pomoći djetetu da zadrži pažnju, kontrolira impulse, prati upute i uspješno sudjeluje u nastavi. No, iza svega toga postoji jedna važna priča – priča o djetetu koje se svakoga dana trudi funkcionirati u svijetu koji mu ponekad nije jednostavan.

Dijete s ADHD-om ne bira biti nemirno. Ne bira zaboraviti uputu. Ne bira odgovoriti impulzivno ili izgubiti koncentraciju. Ono često zna što se od njega očekuje, ali mu je u određenom trenutku teško to ostvariti.

A iza tog djeteta stoje roditelji.

Roditelji koji primaju poruke i pozive, dolaze na razgovore, traže stručnu pomoć, istražuju, pokušavaju nove pristupe i iznova traže način kako pomoći svom djetetu. Roditelji koji ponekad, nakon svega, jednostavno više ne znaju što učiniti.

I najteže je kada dijete počne vjerovati da je ono samo problem.

Kada pita:

„Jesam li ja stvarno loš?“
„Zašto me drugi ne vole?“

♦  TADA TREBAMO ZASTATI NA TRENUTAK.

Jer ponašanje nije dijete. Pogreška nije dijete. Dijagnoza nije dijete.

Dijete je puno više od svojih teškoća – ono je prijatelj, učenik, sin ili kći, sportaš, umjetnik, istraživač, sanjar… dijete sa svojim talentima, osjećajima i neizmjernom vrijednošću.

♦  ŠTO MI KAO UČITELJI MOŽEMO UČINITI?

Možemo početi od jednostavne stvari – pokušati vidjeti dijete, a ne samo njegovo ponašanje.

Možemo postaviti jasna i kratka pravila, davati konkretne upute i provjeriti je li ih dijete razumjelo. Možemo omogućiti kratke pauze, kretanje i predvidljivu strukturu kada je to potrebno. Možemo pohvaliti trud, a ne samo uspjeh.

Možemo primijetiti trenutke kada je dijete uspjelo zaustaviti impuls, završiti zadatak, pričekati svoj red ili uložiti dodatni napor – i reći mu da smo to vidjeli.

♦  PONEKAD JEDNA REČENICA UČITELJA MOŽE PROMIJENITI DJETETOV DAN

„Vidim da se trudiš.“
„Hajdemo pokušati ponovno.“
„Pogriješio si, ali to ne znači da si loš.“
„Tu sam, pomoći ću ti.“

♦  MOŽEMO RAZGOVARATI S RODITELJIMA bez osuđivanja i bez pretpostavke da oni već imaju rješenje za svaki izazov. Umjesto samo razgovora o onome što nije dobro, možemo im reći i što je njihovo dijete danas napravilo dobro.

Trebamo zajedno tražiti rješenja.

Jer roditelju je važno znati da učitelj nije još jedna osoba koja samo vidi problem, nego saveznik koji vidi njegovo dijete.

I možemo čuvati djetetovo dostojanstvo.

Ne uspoređivati ga s drugima. Ne etiketirati ga kao „zločestog“, „lijenu“ ili „neodgovornog“. Ne dopustiti da jedna pogreška postane slika cijelog djeteta.

To ne znači da djetetu ne postavljamo granice.

Naprotiv.

Djeca s ADHD-om trebaju granice – ali granice koje dolaze uz razumijevanje, podršku i vjeru da mogu uspjeti.

Njihovim roditeljima ponekad ne treba još jedan savjet.

Ponekad im treba samo netko reći:

„Vidimo koliko se trudite. Vidimo koliko se vaše dijete trudi. Niste sami.“

Upravo zato je važno graditi školu u kojoj ćemo prije nego što osudimo ponašanje pokušati razumjeti dijete koje stoji iza njega.

♦  Jer svako dijete zaslužuje osjećaj da pripada.
♦  Da je vrijedno.
♦  Da je prihvaćeno.

ADHD je dio priče o djetetu. Ali nikada nije cijela priča.

A naš je zadatak kao učitelja pomoći djetetu da, unatoč svojim teškoćama, ne izgubi vjeru u sebe.

■ NAPISALA: Andrea VINDIŠ, učiteljica mentorica  | OŠ Ivana Filipovića, Zagreb ■