Filip Vrhovnik, urednik Digitalnoga učeničkoga inkubatora, razgovarao je s izvršnom direktoricom i direktoricom školskoga programa Školske knjige Matildom Bulić.  

U zamalo sat i pol razgovora saznajemo mnoge zanimljivosti o svestranoj, uspješnoj i mnogima bliskoj direktorici Školske knjige Matildi Bulić, koja – osim bogatoga životopisa, u kojem se nižu brojni uspjesi koji sami po sebi mogu biti poticaj i ohrabrenje – uz svoj životni put veže i nebrojeno mnoštvo učitelja i učiteljica, kolegica i kolega, kao i njihovih učenika i škola, koji ju poznaju i prepoznaju – ne isključivo po riječima, nego ponajprije po djelima. Tu su susreti i s vlastitim učenicima koji ju zazovu Razrednice! usred Frankopanske, pa se zacrvene pred njom ispričavajući se, kao da je riječ o petašiću koji je nešto zabrljao, a ne o mladom, potpuno odraslom čovjeku koji je upravo diplomirao.

Slušajući jednostavan ali mislima, slikama i doživljajima poticajan razgovor, slušatelju se pruža cijela paleta spoznaja o učenju, čitanju, poučavanju, kao i o mogućnostima rasta i napretka svake osobe.

Razgovor koji je Filip Vrhovnik, urednik Učeničkoga školskoga inkubatora, vodio s direktoricom Matildom Bulić objavljen je na kanalu Učeničkoga školskoga inkubatora na You Tubeu.

Ključno pitanje oko kojeg se mnogo toga sazdalo i rastvorilo, bilo je, kako u uvodu razgovora najavljuje Filip Vrhovnik, „zašto je u današnjem svijetu tehnologije čitanje iznimno važno za razvoj kreativnosti“.

No razgovor je ipak krenuo od početaka. Najprije ukratko saznajemo „tko je Matilda Bulić i što ona točno radi“.

Matilda Bulić profesorica je hrvatskoga jezika, koju je životni put vodio tako da je nakon petogodišnjega rada u školi uslijedio rad u nakladništvu. Na menadžerskim pozicijama djeluje proteklih petnaest godina, a područje njezine odgovornosti jesu „školski udžbenici i sve što ima veze sa školama i obrazovanjem“.

M. Bulić prošla je pomalo neobičan put školovanja: završila je Zdravstvenu školu, smjer farmaceutski tehničar, i već se mogla zamisliti kako radi u laboratoriju otkrivajući nove lijekove, no tijekom srednje škole shvatila je da to vjerojatno i neće biti tako, da većina farmaceuta nakon školovanja odlazi raditi u ljekarne.

Istodobno se dogodio susret s profesoricom hrvatskoga jezika Brankom Sviličić koja je na svojim satovima pobudila njezinu drugu ljubav – onu prema jeziku i književnosti.

I tako je nakon srednje škole izbor mlade brucošice Tomas ipak bio studij hrvatskoga jezika i književnosti, ali nikad nije nestala svijest koliko su bitni prirodoznanstveni predmeti i znanja koja je stekla u svojim srednjoškolskim danima.

Sve to Matildi Bulić pomaže u aktualnom poslu i zahvalna je na takvu putu.

„Razmišljajući kako će izgledati novi udžbenik, mi zapravo razmišljamo kako će izgledati nova škola.“

Aktualni posao „vrlo je širok posao“ koji obuhvaća proces stvaranja nove knjige, od ideje do konačne realizacije, formiranje autorskih timova i još mnogo toga – kaže u nastavku razgovora.

„Razmišljajući kako će izgledati novi udžbenik, mi zapravo razmišljamo kako će izgledati nova škola, kako će taj udžbenik živjeti u učionici, kako će učenici iz njega učiti, koja su to znanja koja su im danas potrebna, kako ta znanja plasirati kroz udžbenik. Sve je to dio našega posla.

To uključuje i jako puno komunikacije s učiteljima, jako puno čitanja, istraživanja, praćenja svjetskih praksi, svega onoga što imamo priliku u obliku udžbenika donijeti u hrvatske škole.

Promjene u hrvatski obrazovni sustav najbrže i najbolje ulaze ako mi dobro napravimo udžbenik, ako promijenimo tu udžbeničku paradigmu.“

Kako izgleda tipičan radni dan, teško je opisati, oni su raznoliki i bremeniti – saznajemo dalje –  a nije izostao ni spomen administrativnih poslova koji su očito na neki način dio svakoga posla.

„Ako se dobro ne organiziram, tada cijeli dan radim tuđi posao. Zapravo je moj pravi posao osnaživati druge da samostalno donose odluke, da budu eksperti u svojem dijelu posla i da im ja ne trebam za te svakodnevne konzultacije, osim da pohvalim kako su se dobro sjetili“, zaključuje uz osmijeh.

Da ne radi ovaj posao, sigurno bi radila nešto što uključuje komunikaciju s ljudima i što je usmjereno prema obrazovanju.

„Otac mi je rekao: Kada ocjenjuješ dijete, zapravo ocjenjuješ (i) sebe.“

„Kad sam odlučila upisati hrvatski jezik i književnost, moj mi je otac rekao: Jesi sigurna da to hoćeš? Pa smo mi o tome malo razgovarali, jer se tu sad rasplinula i ta njegova slika o kćerci koja otkriva nove lijekove, i zatim je rekao:

Slušaj, meni je zapravo svejedno što ćeš ti studirati, mi smo tu da te podržimo, da ti platimo studij, ali ti moraš biti svjesna da ćeš ti to na kraju raditi, svaki dan to će biti tvoj posao i moraš biti sigurna da to voliš.

I zatim je dodao:

Znaš što je u učiteljskom poslu jako važno? Da budeš svjesna da ne ocjenjuješ učenike nego da zapravo svaki put kad učeniku upisuješ ocjenu, ocjenjuješ sebe, ocjenjuješ koliko si ti znanja uspjela prenijeti tom djetetu, koliko si ti uspjela njega nešto naučiti.

Imaš učiteljâ koji su ponosni kad imaju puno jedinica… ali što je on zapravo napravio ako djeca nisu u stanju naučiti… gradivo šestoga razreda?

I to je uvijek zvonilo u mojoj glavi tako da sam jedno vrijeme imala paralelni imenik…“

I tu stajemo. Ali vi nemojte.

Želite li saznati što je paralelni imenik i kako je radila učiteljica s paralelnim imenikom, kao i još mnogo zanimljivosti iz razgovora s Matildom Bulić, poslušajte u videozapisu koji samo trebate otvoriti.

■ NAPOMENA ■ pripremilo: Uredništvo Školskoga portala ■ izvornik: Digitalni učenički inkubator ■