INTERVJU ŠKOLSKIH NOVINA > ANITA PETI-STANTIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Slabi čitači postižu lošije rezultate u školi

petak, 7. lipnja 2019.

Anita PETI-STANTIĆ profesorica je poredbene slavenske lingvistike i slovenskoga na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U posljednjih je desetak godina zaokupljena istraživanjem hijerarhije…

Slabi čitači postižu lošije rezultate u školi

… gramatičkih struktura s različitih teorijskih lingvističkih i psiholingvističkih, eksperimentalnih stajališta. Čitanjem se praktično i teorijski bavi već dvadesetak godina, a sada je o tome napisala i knjigu „Čitanjem do (spo)razumijevanja” u izdanju naklade Ljevak.

U njoj autorica jasno razdvaja dvije kategorije vladanja vještinom čitanja, koje obično krivo poistovjećujemo. Čitač je, prema Peti-Stantić, onaj koji čita zato što je prekoračio prag bespismene kulture i zakoračio u pismenu. Dakle, tek onaj koji može čitati. Čitatelj je, s druge strane, onaj koji uživa čitajući. Takvih je u Hrvatskoj jako malo, tvrdi Peti-Stantić, pogotovo mladih koji odbijaju čitanje, naročito duže tekstove:

♦♦ Za čitanje dužih tekstova potrebna je vježba koja ne počinje kad se krene u školu, nego znatno prije toga. Pritom je uloga obitelji iznimno važna. Ako roditelji ne shvate da je djeci potrebno jako puno čitati odmalena, ali i to da je potrebno čitati s njima i kad djeca nauče samostalno čitati, u školskoj se dobi pojavljuje problem s čitanjem. Neki roditelji čitaju svojoj djeci dok su sasvim mala, ali prestanu kada dijete nauči čitati samostalno i kažu: 'To je sad tvoj posao.'

Koliko je takvo razmišljanje pogrješno?

♦♦ To je jako pogrješno, iz više razloga. Pogrješno je s emotivnog stajališta, jer se djetetu šalje poruka kako je roditelj zapravo na neki način varao dijete jer to nije bila zajednička stvar za život. Time se kaže: 'To je bila aktivnost koju sam htio da naučiš, da u njoj budeš samostalan pa da to onda sa mnom više nema veze, da to više ne moram ja.' Pogrješno je i zato što roditelji, kada odustanu od zajedničkog čitanja, prestaju biti uključeni u ono što njihovo dijete zanima te gube teme za razgovor ako dijete ipak pokazuje volju za čitanjem.

Koji bi još bio razlog što mladi slabo čitaju?

♦♦ Mladi se jednostavno ne stignu zaljubiti u tekstove, budući da su im brojni drugi sadržaji dostupniji. Jer za zaljubljivanje u tekst treba mnogo vremena i intelektualnog napora.

Ima li nenaviknutost na čitanje veze sa svladavanjem čitanja kao vještine?

♦♦ Ima, itekako ima veze. Naime, puno djece, puno više nego što mislimo, u petom razredu osnovne škole, kada dođu u situaciju da imaju puno različitih predmeta, zapravo nisu funkcionalno tečni čitači. Ta djeca dotad nisu svladala čitanje tako da im je ono problem. A kad je čitanje problem, jasno je da svaki čin čitanja zahtijeva i strahovito puno vremena. Djeca u takvoj situaciji, kad čitanje onoga što moraju pročitati za školu traje dulje nego što bi moralo jer su slabi čitači, nemaju vremena za čitanje onoga što bi htjela.

Imali smo nedavno priču u Školskim novinama o učeniku kojeg zbog mnogo pročitanih knjiga i zaljubljenosti u čitanje vršnjaci smatraju čudakom. Što mislite o tome?

♦♦ Nažalost, u našem smo društvu došli do takvog stanja svijesti da čudaci nisu samo čitatelji, nego i oni koji idu u kazalište ili na koncerte ozbiljne glazbe. Sve što nije najobičnije i najpopularnije, što zahtijeva bilo kakav dodatan trud, postaje čudno i gotovo neprihvatljivo. Meni je silno žao zbog toga, zato što je čitanje aktivnost koja nedvojbeno pridonosi intelektualnom razvoju pojedinca, a potom i društva u cjelini. Radi se o začaranom krugu. Onaj tko čita, čita sve više i više, sve bolje i bolje, sve dublje, zanima ga sve više, dok onaj tko ne čita, čita sve manje. To je razlog zbog kojega se onima koji ne čitaju čitači čine čudacima. Ljudi koji ne čitaju uopće ne mogu razumjeti što je u tom čitanju toliko privlačno. A često nisu ni probali.

U knjizi razlikujete čitača od čitatelja. Postoje li istraživanja o tome koliko u Hrvatskoj imamo jednih, a koliko drugih?

♦♦ Postoje. Dva su velika istraživanja. Jedno je PIRLS-ovo, u kojem se testiraju učenici četvrtog razreda osnovne škole, a gdje su naša djeca iznad europskog i svjetskog prosjeka. Međutim, u PISA-istraživanju, gdje se procjenjuje i čitalačka pismenost, naši su 15-godišnjaci ispod svjetskog i europskog prosjeka. Ti su mladi već krenuli u srednju školu, a PISA-istraživanja pokazuju da su funkcionalno nepismeni. Podatci pokazuju da dvije najviše razine čitalačke pismenosti koje znače neku vrstu dubinskoga čitanja zadovoljava jedva sedam posto učenika. Stoga je jasno da u Hrvatskoj čitača ima jako puno, ali čitatelja vrlo malo. Među mladima čitatelja, onih koji su doista sposobni razumjeti brojne raznovrsne tekstove, sigurno nema više od 20 posto.

Koliko je čitalačka nepismenost vezana uz školski neuspjeh?

♦♦ Povezana je sasvim izravno. Zanimljiv je krug koji se tu stvara. Čitalačka pismenost odnosno nepismenost neposredno utječe na školski uspjeh odnosno neuspjeh zato što oni koji do petog razreda ne svladaju visoku razinu pismenosti, koji dakle ne znaju pročitati tekst i dobro ga razumjeti, u tom trenutku zapnu sa svim školskim predmetima. Dakle, neuspjeh u školi neposredno je koreliran s čitalačkom pismenošću. To znači da mnoga djeca koja zapnu u školi u petom, šestom ili sedmom razredu, a onda to vodi i do neuspješnog upisivanja u željene srednje škole, uglavnom imaju problem zbog toga što nisu dobro naučila čitati.

Što još utječe na uspjeh u školi?

♦♦ Proširivanje i produbljivanje vokabulara. A to se kod nas zanemaruje. Naime, istraživanja u posljednjih 20 godina pokazuju da nema ničega što tako dobro projicira kakav će biti školski uspjeh i čitalačka pismenost kao što su to širina i dubina vokabulara učenika. Poznato je da djeca kojoj se čita, koja žive u povoljnim obiteljskim okruženjima, s kojima se puno razgovara, dvosmjerno, aktivno, dođu u prvi razred škole s do 20 puta većim vokabularom od svojih vršnjaka koji nisu živjeli u takvim uvjetima. Ako se svjesno i od ulaska u obrazovni sustav ne radi na proširivanju i produbljivanju vokabulara, taj se jaz nikad ne zatvori. A onaj tko ne razumije riječi, taj dakako ima problema i s razumijevanjem teksta.

Mogu li škole nadoknaditi to što se s djecom na vokabularu i pismenosti ne radi kod kuće, u obitelji?

♦♦ Ne samo da mogu, nego i moraju. S obzirom na sve što danas znamo, na sve dosege neuroznanosti, psiholingvistike, znanosti o čitanju, u 21. stoljeću nema nikakvog opravdanja da se na tome ne radi. Osobno školu smatram izrazito demokratskim mjestom. Naše su škole odlično organizirane, a imamo i dobro obrazovane učitelje koji se stalno usavršavaju. Učitelji su obrazovani zato da pomognu mladima i zato škole moraju nadoknađivati sve ono što se kod kuće možda ne radi, jer ne mora svaki roditelj biti obrazovan za to. Obrazovni sustav mora dovesti do toga da svako dijete, a ne samo djeca visokoobrazovnih i onih koji znaju kako pomoći svom djetetu, ima izglede u životu. Primijetila sam da mnogi profesori, osim nastavnika hrvatskog jezika, uopće nisu svjesni s kolikom količinom teksta i vokabulara u svojim predmetima barataju. Stoga smo u sklopu znanstvenog projekta koji vodim organizirali radionice za učitelje hrvatskog, matematike, prirode, geografije i povijesti na kojima smo im objašnjavali koliko je važno da uzmu pet minuta i objasne djeci makar jednu novu riječ intelektualnog vokabulara tjedno.

Unatoč svim tim spoznajama struke, mladi i dalje malo čitaju, međusobno gotovo ni ne razgovaraju, izražavaju se SMS formama i emotikonima. Gdje griješimo i možemo li preokrenuti taj trend?

♦♦  Dio krivnje za to snose školski programi. Još prije desetak godina analizirala sam udžbenike hrvatskog, koji su bili zastarjeli. Ono što su me naši veliki profesori naučili, Težak i Rosandić u mome slučaju, jest to da se u nastavi mora posvećivati puno više pažnje jezičnome izražavanju. To je ono što smo negdje u ideji razdvajanja jezika i književnosti po putu izgubili. U želji da budemo što stručniji, znanstveniji, da mlade naučimo što više činjeničnoga o gramatici i književnosti, zaboravili smo da moramo raditi na izražavanju, i usmenom i pismenom. Kad usporedite udžbenike od prije 30-40 godina s današnjima, udio jezičnoga izražavanja u tim novim udžbenicima, pa onda i u nastavi, smanjen je sigurno za 30 posto. Stoga jedan od velikih problema leži u tome. A djeca silno uživaju kad se s njima radi na izražavanju. Osjećaju se sposobnima. Tu bi se dao napraviti veliki pomak, bez puno novca.

Nije točno da su sadržaji u digitalnom obliku djeci uvijek zanimljivi i zabavni samo zato što su mladi naviknuti na mobitele i tablete. Ključno je pitanje sadržaja. Stoga ne smatram da će djeca nešto naučiti bolje ako dobiju materijale u digitalnom obliku

....... o O o .......

Sigurno ste proučili nove kurikule. Jeste li primijetili kakav pomak nabolje, u području izražavanja i pismenosti?

♦♦ Nisam sigurna. Uspješnost provedbe kurikula ionako će ovisiti o tome kako će ih učitelji primijeniti, jer nijedan udžbenik ni kurikul bez učitelja ne znači ništa. U novim se kurikulima područja međusobno više povezuju, no nisam stekla dojam da je naglasak na izražavanju. Osim toga, ovaj prelazak na visoki stupanj digitalizacije našeg školstva nipošto ne ide u prilog razvoju dubinskoga čitatelja.

Zašto?

♦♦ Zato što istraživanja pokazuju kako ono što pročitamo na digitalnim medijima, čak i kada se radi o istom tekstu, slabije razumijemo, kraće pamtimo i ne uspijevamo zadržati u dugotrajnom pamćenju. Čitamo površno samo konzumirajući sadržaje, a ne promišljajući o njima.

Kako zaustaviti tu epidemiju ovlašnog, površinskog čitanja?

♦♦ Potrebno je provesti radikalnu promjenu u našem obrazovnom sustavu. U nekim drugim obrazovnim sustavima nekim se stvarima pristupa drukčije. Drugdje nema toliko fetiša na udžbenike kao kod nas. Mislim da se djecu može zainteresirati za čitanje tako da im se od rane dobi nude takoreći pravi tekstovi, a ne nužno samo udžbenički tekstovi. To znači da im se nude pisma, izvadci iz popularno-znanstvenih djela primjerenih njihovoj dobi, kojih ima napretek, i da se oko tih tekstova gradi istraživačka nastava. Također smatram da moramo početi brinuti o odnosu između količine i kvalitete. Dijete ne mora površno pročitati veliku količinu nečega, nego je bolje da dubinski pročita i razumije manju količinu teksta koji može svladati. Naposljetku, silno je važno djeci dati slobodu izbora, pod nekim uvjetima i ograničenjima dakako, da ne dođe do kaosa. No djeci moramo omogućiti da odaberu one teme i one tekstove koji njih privlače i zanimaju. To će sigurno dubinski pročitati, jedni pred drugima o tome izlagati, prepričavati sadržaje jedni drugima i promišljati o pročitanom u dijaloškom obliku. Tako će, dakako, vježbati i čitanje i pisanje i govorenje. Najvažnije od svega, sve ovo što predlažem samo je stvar osvješćivanja, a ne nekoga velikog ulaganja. Valja promijeniti stav o tome što činimo kada djecu poučavamo, bilo čemu. To u predloženoj reformi ne vidim u dovoljnom obliku.

Spomenuli ste fetiš na udžbenike. Međutim, naši prosvjetari primjećuju da je u predloženoj reformi fetiš na digitaliziciju. Zašto su tableti i sva ta silna digitalizacija predstavljeni gotovo pa kao spas hrvatskoga školstva?

♦♦ Takvo je razmišljanje i činjenje dubinski pogrješno. Nikakvi digitalni alati ne mogu biti spas za razvoj kritičkoga mišljenja i razvoj onoga što želimo od obrazovanja. Nije presudan fizički oblik na koji nešto prezentiramo, kao što nije točno ni to da su sadržaji u digitalnom obliku djeci uvijek zanimljivi i zabavni samo zato što su mladi naviknuti na mobitele i tablete. Ključno je pitanje sadržaja. Stoga ne smatram da će djeca nešto naučiti bolje ako dobiju materijale u digitalnom obliku. Upravo suprotno, mislim da će naučiti površnije i lošije. Problem s digitalizacijom, a koji se ne uočava dovoljno, jest i u činjenici da se i odrasli i djeca danas previše oslanjaju na izvanjske izvore informacija, a ne na vlastiti mozak. Zato će uvođenje dodatne digitalizacije u škole još više onesposobiti korištenje i razvijanje vlastitog mozga. Takvi postupci mogu razviti vještine pretraživanja i pregledavanja, do neke mjere povezivanja, ali kognitivne vještine dubinskoga mišljenja i procjene informacija sigurno neće razviti. Pogotovo ne u smjeru razvijanja kritičkog mišljenja i dubinskog čitanja.

Stoji li usporedba s telefonskim imenikom? Nekad smo pamtili desetine brojeva, danas ne znamo ni svoj…

♦♦ To je sjajna usporedba. Na samo se čitanje nekad isto drukčije gledalo. Znamo da su nekad društva bila bespismena. Poznat je Platonov prigovor kako će, 'sada kad se uvodi pismenost, kada svi budu mogli čitati, to strašno utjecati na sposobnost pamćenja jer nitko više neće imati razloga pamtiti, kad ono što treba može pročitati u svakom trenutku'. Danas znamo da nam je sve dostupno na jedan klik i to nas na neki podsvjesni način sprječava da uložimo trud potreban za pamćenje. Pritom je važno imati na umu da pamćenje nije samo sebi svrhom. Kada u vašem mozgu postoji nešto što ste već zapamtili, procesuirali, promislili, kritički evaluirali, to oblikuje i vaš stav, vaše mišljenje. To se onda na nevjerojatne asocijativne načine povezuje sa svime novim što ulazi u vaš svijet. Nama ljudima za intelektualno funkcioniranje treba takav način razvoja mozga i takvo ulančavanje znanja.

Kako uopće, uza sve dostupne sadržaje, učenike motivirati da se uhvate teksta, knjige, čitanja?

♦♦ Najvažnije je da imaju prilike čitati ono što ih zanima. Imam dvije kćeri i sina. Svi su troje u nekoj mjeri čitali uvijek, nekad više, nekad manje. S dječacima je kod nas poseban problem i u tome što im nerijetko ponestane knjiga koje ih zanimaju. Mi smo se u trenutku kad se to dogodilo našem sinu odselili u SAD, gdje su djeca dobro svladala engleski, a u knjižnicama su bili dostupni desetci knjiga i autora koje su sve troje takoreći gutali. Kćeri nikad nisu prestale čitati puno, a naš se sin tamo ponovno zaljubio u čitanje, jer je pronašao mnoge knjige koje su ga jako zanimale. Stoga silno vjerujem u vršnjačke preporuke, u to da mladi jedni drugima međusobno kažu što ih zanima i da to onda pročitaju. I više od svega vjerujem u slobodu izbora onoga što čitamo iz užitka, a toga mora biti i u školi, jer inače čitanje u školi i za školu ne može biti poticaj odgajanju čitatelja.

Može li nova tehnologija ugroziti knjigu i čitanje kao vještinu?

♦♦ Srećom, mislim da ne može. Mislilo se da će do toga doći još prije desetak godina i ništa se bitno nije dogodilo. Vrlo je malen broj onih koji čitaju romane i duže tekstove isključivo u digitalnom obliku. Tiskani medij i dalje ima svoje mjesto u svijetu. Kao što učitelja ne može zamijeniti nikakva tehnologija, tako sam uvjerena u to da ni knjiga kao klasičan medij neće nestati. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Branko NAĐ ]

Zašto se kod nas zanemaruje čitanje naglas?

– To mi je, priznajem, velika enigma. Ponovno se vraćam na lošu naviku mnogih roditelja da prestanu čitati svojoj djeci kad ona postanu sposobna to činiti sama. Teško je nekome tko to nije osjetio opisati razinu užitka i emocionalne dobiti od toga da se kod kuće s djecom čita naglas, da roditelji čitaju djeci i djeca čitaju roditeljima, da slušaju jedni druge, razgovaraju, smiju se zajedno. Čitanje naglas nasušno je potrebno i u školskim klupama, jer, kao što se roditelji povezuju sa svojom djecom takvim čitanjem, tako bi se i učenici međusobno povezivali u razredu koji ima naviku čitanja naglas. Slično kao i čitanje naglas, u našim je školama uglavnom, posve pogrješno, zanemarena i važnost slobodne igre kao prirodne ljudske aktivnosti, no to je već druga tema.

Postoji izreka: „Telefoni nam postaju sve pametniji, djeca sve gluplja.” Što mislite o tome?

– Umjetna se inteligencija sve intenzivnije razvija, a ima ljudi koji u nju upravo nevjerojatno vjeruju. Ja mislim da mobiteli i razna druga pomagala mogu biti samo ono što mi u njih stavimo. Neograničenim povjerenjem u tehnologiju zapravo dajemo često nepotrebne štake svima onima koji ne razvijaju i ne koriste dovoljno svoj um. Smatram da nam mobiteli i digitalna pomagala trebaju biti upravo to – pomagala, a ne mogu biti zamjena za ljudski kontakt, ljudski razgovor, međusobne odnose. Ne bih rekla da su nam djeca sve gluplja, nego to da se previše oslanjaju na tehnologiju pa njihove sposobnosti ne dolaze do izražaja. Djeca su digitalizacijom stekla neke nove sposobnosti i te im sposobnosti trebaju, no neke stare, koje im isto tako trebaju, gube. U tome je problem. Teško je pomiriti ta dva svijeta, no upravo je u tome zadatak nas odraslih, pomagati im snaći se u novom svijetu. Zato treba paziti da nam djeca u digitalni svijet ne uđu prerano i da se u njemu ne izgube zapostavljajući istodobno osnovne životne vještine. Zbog nesnalaženja u tome novome mnogi danas zanemaruju i običan razgovor, kao i čitanje.

 

Vezani članci
Školski portal: Elektrotehnička škola debitirala na utrci solarnih električnih vozila pa osvojila prvo mjesto

Elektrotehnička škola debitirala na utrci solarnih električnih vozila pa osvojila prvo mjesto

Radi se o međunarodnoj utrci koja promiče inovativnost i praktičan…

Školski portal: Česte i nepromišljene promjene nevolja su za učitelja

Česte i nepromišljene promjene nevolja su za učitelja

Naime, stres je stanje u kojemu se pojedinac nalazi, a…

Školski portal: I danas se jasno sjećam čestitke moje učiteljice na kraju školske godine

I danas se jasno sjećam čestitke moje učiteljice na kraju školske godine

Budući da su moji roditelji u to vrijeme posjedovali restoran…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…