Tog je jutra Marijan čvrsto spavao, a tada mu je u sobu uletio otac, umotao ga u dekicu i brzo izletio van iz kuće noseći ga u naručju. Nadao se da će uspjeti pobjeći sili koja je svima prijetila uništenjem. Čule su se eksplozije i pucnjevi.

Nažalost Marijana i njegovu obitelj uhvatili su srpski vojnici i odveli u logor. Tamo su ih tukli, mučili, a većinu njihovih prijatelja i poznanika ubili.

Taj je logor strašno izgledao. Bio je mračan, hladan, užasan. Vojnici su izgledali još strašnije. Grubi glasovi i ružna, neobrijana lica. Sve se činilo kao noćna mora, ali bilo je stvarno. Dječak je iz dana u dan proživljavao pakao: gledao je mrtva tijela nevinih ljudi i djece, slušao te grube i teške riječi njemu upućene, primao udarce samo zato što je postojao.  Vojnici nisu imali milosti prema djeci. Tukli su ih, mučili i prisiljavali na teške i grozne poslove. Marijan je morao čistiti tijela mrtvaca. Da, dobro ste čuli! Mrtva tijela ubijenih vojnika i civila. No što je drugo mogao, nego se na taj posao naviknuti.

Nakon nekoliko tjedana vojnici su im dopustili da se vrate u svoju kuću, ali ništa nisu smjeli dirati, nisu smjeli jesti ni piti. Nisu uspjeli. Izmučene  gladne oči nisu mogle izdržati. Priredili su si slastan objed i pošteno se najeli.

Drugog su dana srpski vojnici odveli Marijanovog oca. Nitko se nije želio pomiriti s time da oca možda više nikada neće vidjeti. Snažno su ga grlili nadajući se da im to nije zadnji zagrljaj u životu. Mali je Marijan svake noći izlazio van, penjao se na krošnju drveta i čekao, čekao, čekao… Čekao je oca koji se nije vraćao. Ali nakon nekoliko dana, to se čekanje isplatilo. Otac se vratio. Iako je bio sav pretučen, ostao je živ. Odahnuli su.

Nakon što je pretrpjela mnogobrojna mučenja, obitelj je donijela odluku: pobjeći će. Bijeg je bio jedini spas, jedina nada za život. Brzo su spremili vodu i nešto malo hrane. Dali su se u bijeg. Iako su znali što ih čeka ako ih uhvate, o tome nisu razmišljali. U mislima su im bili samo sloboda i miran život. Samo to.

Umorni, nenaspavani i pretučeni prešli su najvažniju granicu. Mislili su da su uspjeli i  da su napokon slobodni. Onda se u jednom trenutku začuo glas: ,,Stoj, stoj! Pucat ću!” To su bili oni. Četnici sa šajkačama i puškama u rukama. Vratili su ih natrag ih u selo. Marijanovog su oca ubili, a ostatak obitelji nastavili mučiti kao i sve druge Hrvate koji su im se našli na putu.

Nakon 260 mučnih dana i 260 neprospavanih, hladnih noći napokon su oslobođeni. Životna želja im se ispunila.

Od tada je prošlo mnogo godina, a gospodin Marijan je i danas živ. Uživa u ulozi supruga i oca. Svojim životom prkosi svemu zlome što mu se kao dječaku dogodilo pretvarajući mržnju u ljubav. Strah u ponos. Inat u lijepu riječi. Ne mrzi nikoga. Našao je način da svima oprosti i iskoristi ovaj život svjestan činjenice da se samo jednom živi. On je moj uzor jer nije dao da mržnja obuzme njegovo biće. On je osoba puna života i pozitivnih misli.

On je živi dokaz da u životu ne teku med i mlijeko. Život je borba. Netko je rođen sretan, a netko se za sreću treba boriti. Gospodin Marijan je borac, najveći borac kojeg sam ikada upoznala, i od srca mu želim da ostatak svoga života bude sretan.

……………………..

Škola:  OŠ Mate Lovraka

Adresa:  Ulica kralja Tomislava 75, 31404, Vladislavci

Mentor:  Marijana DROPULJIĆ

Učenica:  Miriam IVANKOVIĆ

Kategorija:  esej

……………………..