…prekinuli su fijuci granata, pucnjava i neprestani strah za vlastiti život i živote najdražih.

Moj dida koji živi u malom selu pored Nove Gradiške, nije ni trenutka razmišljao treba li ići braniti svoje mjesto. U početku je zajedno sa svojim sumještanima držao stražu na obalama Save kako neprijateljske snage ne bi prešle rijeku, što se jedanput i dogodilo.

Naime, neprijateljski su vojnici prešli na hrvatsku stranu u selu Mačkovac u trenutku smjene straže i ubili nekoliko ljudi, ali su se naši brzo organizirali i otjerali neprijatelja. U strahu za svoju obitelj, djed je odlučio moju baku, mamu i njezine dvije sestre poslati na sigurno u Austriju. Tako su nekako razmišljali i drugi njegovi suborci iz toga kraja. Bilo im je dosta straha i neizvjesnosti dok su promatrali tenkove, haubice i ostalu ratnu opremu koja je u kolonama prolazila pored kuća. A i dovoljno dugo su djeca i žene spavali po vlažnim i hladnim skloništima i podrumima.          

Nekoliko dana prije polaska, dok su se moja mama, tada djevojčica, i njezine prijateljice igrale ispred kuće, neprijateljski je avion bacio granate na hotel Slaven koji je svega dva kilometra udaljen od djedove kuće. Sva sreća da im se ništa nije dogodilo. To je bilo previše pa se s odlaskom u Austriju požurilo. A tamo su imali rodbinu koja ih je svim srcem prihvatila.

Djed je sada mirnije nastavio borbu. Bilo je potrebno braniti Okučane i okolna mjesta koja su nam bila vrlo važna zbog prometne povezanosti. Iz tih je borbi, sam kaže, jedva izašao živ. A zatim dodaje: „ Bog je bio uz mene.“  U akcije „Bljesak“ oslobođeni su Okučani.

Djed u ratu nije bio teže ozlijeđen, ali mu je od dugog boravljenja u vlažnim rovovima trajno narušeno zdravlje. „Nagledo sam se mnogo zla, ubijenih i ranjenih suboraca… ali ne žalim“, kaže i dodaje da ni u jednom trenutku nije posustao. Hrabro su se i ponosno borili za slobodu svojih sela i za sigurnost svojih obitelji. Kad se rat malo smirio, ljudi su dolazili svojim kućama i život se polako počeo vraćati u normalu. „Tim smo ratom mi Hrvati pokazali kako se voli Domovina“, dodaje djed ponosno. Iako je rat ostavio mnoge posljedice, ljudi su se okrenuli boljoj budućnosti i pokušali vratiti svoj život u normalu ponosni što su sebi i svojoj djeci omogućili život u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Nije to uvijek lako…

I,  mnogi često kažu da izgleda kao da su se uzalud borili. Moj dida se s njima ne slaže i dodaje: „Za sve treba vremena, i za biljke i za životinje da odrastu treba vremena, pa zašto ne ne bi trebalo dati vremena jednoj mladoj državi da se razvije.“ Kad sam mu rekla da ću posjetiti Vukovar, rekao je: „Ne ponovilo se“.Zatim je dodao: „ Da…da… Treba oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti.“

A što se tiče mene,  mogu reći da sam vrlo ponosna na svoga djeda koji se s toliko žara i volje borio.  I mogu mu reći jedno veliko HVALA.  A… kada mu kažem da je on moj ratni heroj, riječima ne mogu opisati taj ponos i osmijeh na licu mog hrabrog djeda.

……………………..

Škola:  Osnovna škola Dragutina Lermana

Adresa:  Požeška 45, 34322 Brestovac

Mentor:  Ivan DŽIDŽIĆ

Učenica: Patricija PAVIĆ, 8. razred

Kategorija: esej

……………………..