Jučer-danas-sutra
REAGIRANJE | OBRAZOVNE TEŽNJE UČENIKA U NESKLADU S NJIHOVIM OBRAZOVNIM POSTIGNUĆIMA
O učenju i reformi
objavljeno: 17. veljače 2017.

…istraživači iz Instituta za društvena istraživanja, na osnovnim školama četiriju hrvatskih županija.

Međutim u ovom članku, a i inače u javnim raspravama polazi se od nekih teza koje se predstavljaju kao neupitne i kao da je postignuto opće suglasje pa te teze mogu biti polazište za reformu sustava. Moj je odgovor zapravo reakcija na takve teze, a članak iz Školskih novina samo je povod.

…………………………

U posebnom prilogu Školskih novina od 31. siječnja 2017. Marijan Šimeg priredio je članak OBRAZOVNE ASPIRACIJE UČENIKA U NESKLADU S NJIHOVIM OBRAZOVNIM POSTIGNUĆIMA. Članak govori o istraživačkom projektu O učenju 2015./2016., koji su proveli dr. sc. Zrinka Ristić Dedić i dr. sc. Boris Jokić, istraživači iz Instituta za društvena istraživanja, na osnovnim školama četiriju hrvatskih županija. U članku se ističe da „serija ‘O učenju 2015./2016.’ nije pisana u obliku klasičnoga znanstvenog rada, nego predstavlja pokušaj popularizacije istraživanja odgoja i obrazovanja i prilog široj javnoj raspravi o mogućnostima razvoja odgojno-obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj.“

…………………………

Na početku članka stoji: „Jedan je temeljni cilj, kako to ističu voditelji projekta, a to je utvrditi kako učenici uče, što treba učiniti da im se pomogne u učenju i što bi se moglo učiniti na razini škole, regije ili države da djeca napokon nauče kako učiti.“

  • To da će učenici naučiti kako učiti bila je jedna od udarnih fraza u promoviranju Cjelovite kurikulne reforme, ali ostalo je neobjašnjeno kako će se to postići.

Posebno jer je odgojna sastavnica školstva žalosno zapostavljena, a naučiti kako učiti poglavito je ODGOJNO, a ne OBRAZOVNO postignuće.

Ako matični fakulteti tijekom pet godina nisu osposobili svoje studente, promaknute nastavnike, da uče djecu nastavnoj disciplinu za koju su najpozvaniji, a tko će ih drugi za to osposobiti? Dobro je poznato da se na isti način ne uče matematika, strani jezik i biologija, pa prema tome nije isto ni naučiti kako što učiti. Ako netko treba osposobiti nastavnika da nauči učenika učiti onda su za to ponovo odgovorni matični fakulteti.

Međutim, NIGDJE u najavi Cjelovite kurikulne reforme nije spomenuta reforma ustanova koje odgajaju i obrazuju učitelje i nastavnike. Svi fakulteti sada isporučuju prenositelje znanja, a znanja o tom kako nekoga naučiti učiti nisu sastavni, a kamoli temeljni, dio njihove naobrazbe. Možemo krenuti i od pretpostavke da predmetni nastavnici zapravo raspolažu takvim kompetencijama, ali da zbog vrijedeće organizacije sustava, danih kurikula, društvena ozračja u školama i drugih okolnosti ne mogu pobuditi taj potencijal u učenika.

Međutim, prijedlozi kurikula koje je iznjedrila Cjelovita kurikulna reforma nisu baš davali neka jamstva da će se u ustrojstvu nastave dogoditi ikakve promjene i da će učenik napokon naučiti kako učiti.

‘NAUČITI KAKO UČITI’ SVLADAVA SE UČENJEM NASTAVNIH SADRŽAJA, POSTUPAKA I VJEŠTINA.

Riječ napokon u toj sintagmi nastavnike će s pravom zasmetati. Iako je istina da rezultati državne mature i drugih vanjskih vrjednovanja pokazuju mizerna postignuća nemaloga broja učenika, IPAK NAŠ SUSTAV IZNJEDRI velik broj učenika s visokim postignućima u učenju, a za koje ujedno sasvim sigurno možemo reći da su naučili kako učiti.

Inače svima koji nikada nisu osjetili težinu podučavanja u učionici, a takvi su i stručni suradnici koji su pomogli u realizaciji ovoga projekta, sintagma naučiti kako učiti zvučat će vrlo primamljivo. Izgleda kao ključ školskoga uspjeha, jer ako učenik tim ovlada onda će lako svladati svaki nastavni predmet pojedinačno. Možda mu više ni učitelj ne će biti potreban!

 U nastavnoj je praksi dobro poznato da je naučiti kako učiti dugotrajan proces i SVLADAVA SE samim učenjem nastavnih sadržaja, postupaka i vještina.

Kroz nekoliko stoljeća javnih škola razvijene su posebne metodičke zbirke tekstova, zadataka, postupaka, vježbâ… kroz koje treba s više ili manje truda, ovisno o sposobnostima učenika, savjesno proći. Bez muke nema nauke, kaže narodna mudrost. Vremenom se stekne generičku kompetenciju naučiti kako učiti, ali to se događa negdje pri kraju učenja nastavnoga predmeta. Ona je posljedica učenja, a ne uzrok koji može pomoći da i bez muke bude nauke. Naravno da je na učitelju i sustavu da dobro postave odgojno-obrazovne ciljeve i biraju načine podučavanja.

Učiti kako učenike podučavati, kako ih naučiti učiti može se i od drugih učitelja i obrazovnih sustava. U istom broju Školskih novina objavljen je članak o Šangaju, kineskom gradu koji bilježi izvrsne rezultate na PISA-testiranju baš pod naslovom Kako preslikati tuđi uspjeh u svoj obrazovni sustav: „Za početak, svaki je učitelj specijaliziran za određeni predmet – ako poučava matematiku, onda čini samo to. Ovi specijalizirani učitelji osposobljavaju se u tom području najmanje pet godina, i to za određene dobne skupine, a za to vrijeme stječu dragocjena znanja o tome kako djeca uče, ali i kako dublje razumjeti predmet koji poučavaju.“ Ako mi u ovom trenutku nemamo osposobljene učitelje po školama da dobro obave svoj posao, nisam sklon vjerovanju da će se njih lako „popraviti“ kroz nekoliko vikendnih „edukacija za ključne kompetencije“. U tom slučaju nema drugog puta nego krenuti od fakulteta koji isporučuju nastavnike. U proteklih smo deset godina, koliko se govori o potrebi promjene paradigme podučavanja, već mogli reformirati četvrtinu zbornice. Šangajski primjer pokazuje da se naobrazba učitelja mora dogoditi unutar struke.

I doista, ako je potrebno radije ću kao nastavnik odslušati još koji semestar na matičnom fakultetu, nego slušati stručnjake opće prakse koji misle da znaju kako treba u razredu, a nakon što odslušaš izlaganje ili radionicu jasno ti je da s takvim stilom oni ne bi ‘preživjeli’ ni prvih deset minuta u razredu, na satu na kojem treba izlagati sadržaje nastavnog predmeta. Usput, posebno su ispod svake razine bile masovne i skupe edukacije za uporabu IKT-a u nastavi.

VREMENIK OCJENJIVANJA

Zaključak je istraživanja: generalna spoznaja jest da naša djeca ne uče redovito, da uče isključivo dan prije pismenog ili usmenog ispita“.

Da bi se to otkrilo, nije potrebno provoditi istraživanje. Svakomu tko radi u školi to je jasno. U tom smislu drukčije pisani kurikuli ni edukacije učitelja kako učiti učenika ne će ništa promijeniti. Učenici uče tako, jer imamo ugrađen pogrješan hardver u odgojno-obrazovni sustav, a to je famozni Pravilnik o ocjenjivanju koji propisuje da se učeniku prvašiću pisani ispit najavi najranije pet dana unaprijed, da se roditelju objavi vremenik svih pisanih ispita na početku odgojno-obrazovnoga razdoblja. Taj se vremenik pisanih ispita na mrežnim stranicama škola čak često naziva vremenik ocjenjivanja. Umjesto da pustimo učenika, bar onoga mlađega, da prolazi kroz proces učenja kao kroz igru, da ako ga i stavljamo pred test bude potpuno opušten mi moramo nanizati rokove kao da se nalazi na fakultetu. Od prvoga osnovne!

Naravno, da se usiljena situacija prenosi na obitelj i odgoj učenja za ispit više nikada ne će nestati, pogotovo jer su školske ocjene jamstvo izbora željene srednje škole. Slažem se da ne bi trebali učenici pisati dva ispita u istom danu, pa ako to možda i treba nekim pravilnikom regulirati u predmetnoj nastavi, kakva smisla ima to u razrednoj nastavi s jednim učiteljem za sve predmete? Kakva smisla ima jednako vremenski ograničiti usmeno odgovaranje učeniku od 7 godina i onom od 19 godina?

U zadnje se vrijeme puno govori o tom kako bi učenici trebali učiti s razumijevanjem, a ne bubetati činjenice, ali se zaboravlja da je za to ipak nužno usvojiti najosnovnija znanja i neke vještine do automatizacije. Čak ni provjeru tog minimuma, koje bi po naravi stvari trebalo znati u svakom trenutku, učitelj u Hrvatskoj ne može provesti nenajavljeno, nego mora zakazati najmanje pet dana ranije. Sve to doprinosi cjelovitom odgoju za učenje pred ispit. I dok su nam oči uprte u mnoge detalje zapadnih odgojno-obrazovnih sustava nitko u raspravama ne upire prstom u taj rigidni pravilnik. Tko u svijetu ima takvo što? Kampanjski će se učiti dok je takva pravilnika.

ŽELJA ZA PROMJENOM, NE ZNAČI DA SMO NAPRAVILI DOVOLJNO KORAKA U PRAVOM SMJERU

„Evidentno je da naši učitelji, predmetni nastavnici, stručni suradnici svih profila, kao i ravnatelji ulažu veliki napor da bi u školama bilo bolje. Naime, istraživanje je jedinstveno upravo po tome što je potaknuto od spomenutih stručnjaka i došlo je iz samih škola i školskih pedagoginja i pedagoga koji su htjeli vidjeti što napraviti u školama da se stanje najprije analizira, da se detektiraju slabe točke pa da se onda stanje i popravi. Jer u školama postoji želja i volja za promjenom, ali sustav u svojoj tromosti ne pruža uvijek optimalne uvjete za promjene.“

Nisam siguran da je to što je ovo istraživanje potaknuto iz samih škola dovoljan dokaz da učitelji i ostali stručnjaci ulažu veliki napor da bi u školama bilo bolje i da je jedini problem u sustavu kao takvom. Ljudi smo i sama želja za promjenom, ne znači da smo napravili dovoljno koraka u pravom smjeru. Možemo li optužiti sustav baš za sve? Na primjer u članku se iznosi ovaj rezultat istraživanja: „Učenicima je u istraživanju ponuđena formulacija ‘Drugi mi učenici šapću kad ne znam odgovor’. Premda se i na ovu aktivnost može gledati sa simpatijama, praksa šaptanja u slučaju kada se ne zna odgovor također ukazuje na neetična ponašanja u odgojno-obrazovnom procesu. Čak 57 posto učenika četiri sjeverozapadne županije odgovara da im kolege ‘često’ ili ‘gotovo uvijek’ šapću kad ne znaju odgovor.“

Iz ovoga bi se moglo zaključiti da oko tri petine učitelja osnovnih škola dopušta ovakvo neetičko ponašanje ili da nisu sposobni upravljati razredom. Sustav možda nije najbolje pravno regulirao ovaj i slične probleme, možda ni stručne službe škola ne stoje na strani učitelja, ali ono što učitelj može napraviti jest prekinuti ispitivanje u kojem se takvo što događa. Nisu nastavni programi krivi za sve! Uostalom, oni su u velikoj mjeri što se osnovne škole tiče podudarni s programima u svijetu. Oni nikoga ne tjeraju da traži prekomjerno učenje napamet, ničim ne sprječavaju kreativan rad u razredu, da se pošteno ispituje i realno ocjenjuje. Ne razumijem zašto se i u ime čega skida svaka odgovornost s učitelja za stanje u učionici? Je li nepostavljanje odgovornosti učitelja posljedica toga što se nitko u javnom prostoru ne usudi makar načelno postaviti i odgovornost učenika za svoja postignuća? Projektanti reforme morat će kad-tad razgraničiti polja odgovornosti pojedinih čimbenika sustava i to jasno reći. Ni o tom problemu i mogućnostima njegova rješavanja nismo mnogo čuli tijekom najavljivanja „reforme svih reformi“.

Većina rezultata ovoga istraživanja zapravo je očekivana i ne predstavlja neko iznenađenje, za sve koji rade u školi i malo promišljaju okolnosti u kojima rade. Uključujući tezu iz naslova članka. Nikakvo čudo nije što učenici slabijih obrazovnih postignuća i dalje imaju osobna nadanja u pogledu svoga budućega mjesta i puta kroz odgojno-obrazovni sustav. Uostalom, iluzije imaju i oni koji su uvjereni da će kurikul s razrađenim „ishodima učenja“ razjasniti učenicima slabijih obrazovnih postignuća što i koliko trebaju naučiti za pojedinu ocjenu.

ODGOVORI NAMJESTO PREPRIČAVANJA VEĆ POZNATOGA

Iz vanjskih vrjednovanja znanja, a pogotovo iz međunarodnih istraživanja, poznato je da naši učenici, više nego učenici ostalih zemalja, imaju više nezapočetih zadataka, zadataka koji nisu ni pokušali riješiti. Tko zna do koje su razine razumijevanja učenici uopće pročitali zadatak. Sasvim je moguće da je učenik zadatak površno pogledao da bi ga klasificirao u kategorije to znam ili to ne znam. U susretu s učenicima prvih razreda različitih smjerova srednje škole vrlo je lako uočiti da postoje učenici koji pročitaju i aktivno pristupe rješavanju zadatka i onih koji ga ne pročitaju s razumijevanjem, te čekaju upute što raditi. I jedni i drugi učenici dolaze iz istih škola, čak i iz istih razreda. Koji je uzrok ovoj naučenoj bespomoćnosti? Kako i kada nastaje? Je li samo odgojno-obrazovni sustav odgovoran za nju? To su pitanja su na koja bih volio da odgovori neko dubinsko istraživanje. Takva su nam istraživanja potrebna, a ne populistička izvješća koja otkrivaju toplu vodu.

ZNANSTVENA DOSLJEDNOST ILI JE VAŽNIJI DOGOVOR SA SINDIKATIMA?

Za kraj bih rekao da je uistinu važan podatak o broju predmeta koji je prevelik i na dnevnoj i na tjednoj bazi. Ali zašto to isti istraživači nisu ni pokušali razrješavati prijedlozima CKR-a koji su vodili? Zašto ih to tamo nije mučilo, a u istodobno provedenom istraživanju to su utvrdili kao problem?

Šime ŠULJIĆ, prof., Pazin

…………………..

Šime ŠULJIĆ, nastavnik je matematike na Gimnaziji i strukovnoj školi ‘Jurja Dobrile’ Pazin. Član uredništva časopisa Matematika i škola i autor sedamdesetak članaka, od kojih se pedesetak bavi implementacijom informacijsko-komunikacijske tehnologije u nastavi matematike. Bio je voditelj županijskog stručnog vijeća deset godina.

Od 2004. godine kontinuirano volonterski radi na lokalizaciji i popularizaciji GeoGebre, besplatnoga računalnoga programa za nastavu matematike. Dobitnik godišnje nagrade Ivan Filipović za 2003.