To ti je život, redak mulja, redak pjene, a onda samo pjena, pomislila sam u trenutku kada sam pročitala da je Tonko otišao, tiho, u svojem stilu. Da, akademika Tonka Maroevića zvala sam imenom i na njegovo inzistiranje oslovljavala ga s ti, i to od desete minute našeg formalnog upoznavanja na Prvim Tadijinim danima u ličkom selu Podlapači 2001.

Glas mi je titrao od treme kada sam ga prvi put zazvala imenom. Vidim njegov ohrabrujući osmijeh, jedva mu vidim oči, izgledaju kao dvije linije dobre duše. A onda potpuna koncentracija. Tonko je slušao svoje sugovornike. Njegova je šutnja bila poticajna. Meni, uvijek i zauvijek.

Prva razglednica koju mi je Tonko u Masarykovu 28 poslao iz Staroga Grada s pozdravima i upitom što dobroga čitam uljuljala me u laskavu misao da sve to baš tako treba biti, i nikako drukčije. Da sam njegovu pažnju zaslužila. Da mi pripada. Sve Tonkove razglednice čuvam, u ladici mojega radnog stola u uredu 219 Školske knjige.

Tonka sam mogla slušati satima. O Ujeviću, Šimiću, Meštroviću, Ivi Andriću, Stipi Nobilu, Petru Gudelju, o onome što će napisati, što je napisao, o onome što želi pročitati, što je pročitao. Nikada o vremenu, tegobama ili nevoljama.

Na putu od Instituta do svojega doma u Gundulićevoj često bi oko jedan-pola dva navratio do Školske knjige. Na desetak minuta. Tek toliko. Da se vidimo i razmijenimo riječ-dvije. Šutnja nije bila opcija.

Tonka nisam mogla nazvati jer nije imao telefon. O sms-u, WhatsAppu i Viberu, dakako, nisam ni pokušala razgovarati s njim. Ni mail mu nisam mogla poslati jer za računalo i mrežu nije imao baš nikakva interesa. Uzdala sam se u njegovu dušu i mali crni notes kojega je nosio u džepu uvijek ispeglane košulje. Pomno je bilježio rokove predaje svojih rukopisa i datume promocija knjiga kojima je bio AUTOR (pjesnička zbirka Redak mulja, redak pjene, monografija Stipe Nobilo u koautorstvu s Lukom Paljetkom), onima kojima je PISAO POGOVOR (Tin Ujević, Dušin šipak, A. B. Šimić, Težak zrak, Petar Gudelj, Munje i naranče, Ivan Golub, Pohod milosti, Luko Paljetak, Razlozi za nepovjerenje u sustav obrane od tuče i Sedmerokuti neba, Enes Kišević, Iza naličja, Slobodan Novak, Triptih o moru), i onima o kojima je ŽELIO GOVORITI (Izabrana djela Ive Andrića, Život i djelo Ivana Meštrovića, Sabrana djela Ranka Marinkovića, Suzana Marjanić, Kronotop hrvatskoga performansa – Od Travelera do danas…) kompetentno, nesebično. Tonko nikada nije kasnio.

Nevjerojatna je Tonkova energija. Veća od nje samo je njegova briga za bližnje, tako je zvao svoje autore, svoje književnike i umjetnike. Najviše je volio Ujevića. Nova kategorija pobratimstvo u svemiru dogodila se sasvim slučajno, ako slučaj uopće postoji, jednog listopadskog poslijepodneva 2006. u Masarykovoj.

»Znaš, čitam Ujevića tričetvrt svoga života. I kao svaka prava ljubav, tako i ova moja prema Ujeviću ima i uzleta i padova, katkad mi je bliži, a gdjekad posve dalek, pa mu se iznova vratim poput nevjerne ljubavnice, najčešće noću ili kad me nešto boli…«, priznala sam Tonku sa sasvim malo, gotovo nezamjetne treme.

Godinu dana poslije Tonko je donio rukopis svoje studije o pjesništvu Tina Ujevića. Tu bi studiju Romar i mag riječi objavljenu u izboru Ujevićeve poezije Dušin šipak u biblioteci Kolajna Školske knjige valjalo naučiti napamet. Kao Deset Božjih zapovijedi. Sjećam se Tonkova rukopisa tog esejističkog remek-djela. Šezdesetak (nenumeriranih) stranica gusto ispisanih (dakako, s najmanjim mogućim proredom) na pisaćem stroju (gotovo bez margine). Sitnim rukopisom jedva čitljivim unijeti ispravci rukom. Zahvaljujući Tonkovom cjeloživotnom čitanju Ujevića čitam nekoga novog Tina, mekšega, podatnijega, pristupačnijega… čujem ga i nejasnoga i muljevitog, neuhvatljivog u gipkim preljevima, pa potom opet iskričavog i preciznog, zračnog i skokovitog… Čujem i njegove pjesničke pretke, čujem i njegove pjesničke nasljednike. Hvala Ti, Tonko.

U prvom stihu u mulj se uranja,

u drugome se lebdi zovom pjene.

piše na 56. stranici Tonkove zbirke pjesama Redak mulja, redak pjene označene žutim post-itom, već malo izblijedjelim. Jedan od podsjetnika što će Tonko čitati na promociji svoje knjige na Interliberu 2013., u izložbenome salonu Školske knjige.

Lebdjeti i biti pjena.

Odlažem Redak mulja, redak pjene na neveliku policu s mojim bližnjima, odmah pokraj Jane Austen i Marije Jurić Zagorke.

Miroslava VUČIĆ, urednica u Školskoj knjizi

Preci nas mnogim zadužiše ljepotama | Tonko Maroević, Redak mulja, redak pjene, biblioteka Kolajna, Školska knjiga, Zagreb, 2013., str. 71