Malo je onih povezanih s obrazovanjem koji nisu čuli za poučavatelja, govornika, doktora znanosti, autora, sveučilišnoga profesora, viteza; ili [samo] Kena Robinsona.

Ako doista netko baš nikako nije [uspio čuti, zapaziti, uočiti], bit će da, barem koji put, ipak zastane pod dojmom misli koju je taj – stvaratelj, mislilac i veliki zagovornik i znanja, i poučavanja, i umjetnosti, a ponajprije djece, ljudi i života uopće – izgovorio ili podijelio.

U ožujku Sir Ken ROBINSON proslavio je 70. rođendan. Zalaske i izlaske sunca, letove zrakoplovom između LA-a i Londona, i natrag, pisanje knjige koje traje i traje, i kad se završi, već kreće nanovo… obitelj, prijatelje, kolege, pratitelje, čitatelje, učenike i studente, napustio je u petak, 21. kolovoza, nakon kratke bolesti, u krugu obitelji, kako je objavljeno na njegovoj službenoj stranici.

Za sobom je ostavio veliku ostavštinu: knjige, rasprave, govore, predavanja, ali više od toga, ostavio je duboke i nadahnjujuće spoznaje, misli i poticaje da se ide dalje, dublje i sveobuhvatnije od onoga gdje smo sada… jer bez takva uvida u obrazovanje i njegove potrebe i mogućnosti, budućnost postaje neizvjesna. Nije proricao budućnost, ali je isticao da je obrazovanje jedini odgovor da bi ona bila onakvom kakve se ne bismo trebali bojati. Pritom je upućivao na trusna mjesta današnjih obrazovnih sustava kojima, smatrao je,  treba propitati temeljne koncepte, ističući pritom potrebu ponovnoga uspostavljanja spoznaje o bogatstvu čovjekovih sposobnosti, među kojim središnju ulogu daje kreativnosti te redefiniranoj [ili i proširenoj] inteligenciji.

Teško je izdvojiti nešto što se u njegovoj izvanrednoj zbirci najviše ističe, jer, kao i za svaku pravu vrijednost, takva je potraga za „pobjednikom“ i u ovom slučaju zapravo besmislena i neodrživa. A i čemu kad – nije teško zahvatiti. Što god da dohvatiš iz košare darova, bit će zanimljivo, pa i nezaboravno.

Kako je u pitanju uistinu vrijedan i dalekosežan opus koji uvijek iznova zove nova čitanja, izabrali smo dodati mali kamenčić u mozaik prijevodâ tekstova K. Robinsona na hrvatski. U ovoj objavi donosimo cjelokupni transkript odnosno prijevod najpoznatijega njegova predavanja: Ubijaju li škole kreativnost?

Izvorno je riječ o videozapisu, i to najgledanijem ikad na vrlo praćenoj i globalno raširenoj  platformi TED. Od veljače 2006., kada je postavljen, do danas taj zapis ima više od 60 milijuna pregleda, a procjenjuje se da je dosegnuo 380 milijuna ljudi u 160 država.

Prijevod je napravljen na temelju engleskoga transkripta [poveznica je na kraju], ali i dodatno je provjeren [jer i ondje ima poneki propust s obzirom na izgovoreno]. Pritom, tekst izvornika minimalno je reduciran i redigiran, u skladu sa zahtjevima tekstne forme namijenjene čitatelju. Ironično i šaljivo izgovorene sintagme i rečenice izdvojene su [grafički označene], dodani su međunaslovi za potrebe prohodnosti i organiziranosti teksta. – Vjerujemo da ćete prepoznati, i ući u značenja i smislove jednako živo kao i pri izgovorenoj riječi, koja je i dalje ponuđena [također na kraju teksta].

Hvala velikom prijatelju obrazovanja, poučavanja, neposrednosti, iskrenosti i istine, hrabritelju i poticatelju profesora i učenika, djece i odraslih, bezuvjetnom zagovorniku dobrobiti cjelokupnoga univerzuma i svih njegovih bića, od pčele do najudaljenije zvijezde. Za čovječanstvo je mnogo puta ustvrdio da – kako je već spomenuto – iako njegovu budućnost nikako ne možemo predvidjeti, možemo pomoći onima koji će tu budućnost uskoro živjeti, da budu osigurani i osposobljeni napraviti ono najbolje od nje, i najbolje – za nju, za planet i za sebe.

Sir Ken Robinson probio je veličanstvene putove u razumijevanju temeljnih uloga obrazovanja i oni nastavljaju obuhvaćati i povezivati ovaj svijet. Njihova potpuna  razumijevanja tek dolaze.

Izlaganje Sir Kena Robinsona održano 2006. godine na konferenciji o obrazovanju TED

Dobro jutro. Kako ste?

Divno je, zar ne? Raspamećen sam cijelim događajem. Zapravo, odlazim.

…

Tri se teme provlače ovom konferencijom, bitne za ono o čemu želim govoriti. Jedna je iznimna potvrđenost ljudske kreativnosti u svim izlaganjima koja smo slušali i u svim ljudima koji su ovdje; u njezinim različitostima i stupnjevima. Druga je da smo postavljeni na mjesto s kojega nemamo blage veze što će se dogoditi u budućnosti. Nemamo pojma kako bi se ovo moglo odigrati.

Priča o večernjem domjenku i zašto bježe kada čuju gdje radite… [ako ste uopće pozvani]

Zanima me obrazovanje. Zapravo, otkrio sam da sve ljude zanima obrazovanje. Vas ne? To mi se čini jako zanimljivim.

Ako ste na domjenku, i kažete da radite u obrazovanju – zapravo, niste često na domjencima, iskreno.  

…

Ako radite u obrazovanju, niste pozvani.  

A, začudo, niste ni ponovno pozvani. To je meni baš čudno.

Ali ako jeste, i upitaju vas: „Što radite?“ i vi kažete da radite u obrazovanju, možete vidjeti kako su problijedjeli. Ono, „O moj Bože! Zašto baš ja?“

„Moj jedini izlazak ovoga tjedna…“

…

No, ako upitate o njihovu obrazovanju, pribit će vas uz zid, jer to je jedna od onih stvari koje ljudi duboko doživljavaju, jesam li u pravu? Kao što su religija, i novac, i druge stvari.

I tako ja imam velik interes u obrazovanju, i mislim da ga svi imamo. Imamo golem osobni interes, dijelom zbog toga što je obrazovanje tô kojemu je namijenjeno da nas odvede u budućnost koju odavde ne možemo dosegnuti. Ako malo razmislite, djeca koja danas kreću u školu, u mirovinu će 2065. Nitko nema veze s vezom, usprkos svim ekspertizama koje su bile na rasporedu u protekla četiri dana, kako će svijet izgledati u vremenskom odmaku od pet godina. A ipak, zamišljeno je da ih obrazujemo za to razdoblje. Tako da je nepredvidljivost, mislim, izvanredna.

Kreativnost je bitna koliko i pismenost

I treća stvar u svemu ovom, o kojoj smo se više-manje svi usuglasili,  odnosi se na izvanredne sposobnosti koje imaju djeca – na njihove sposobnosti u inovaciji. Mislim, Sirena je prošle večeri bila fantastična, nije li? Samo kad vidite što sve može. Iznimna je, ali mislim da nije, tako da kažem, iznimna u ukupnosti djetinjstva [dječjega svijeta]. Ono što vidite, osoba je izvanredne posvećenosti koja je otkrila svoj dar. A moja duboka tvrdnja je sljedeća: Sva djeca imaju veličanstvene talente, a mi ih propustimo, i to prilično bezosjećajno.

Zato želim govoriti o obrazovanju, i želim govoriti o kreativnosti. Tvrdim da je kreativnost danas jednako bitna u obrazovanju kao i pismenost, i trebamo se prema njoj odnositi na istom stupnju vrijednosti.

Priča o djevojčici na satu likovne kulture

Nedavno sam čuo sjajnu priču – koju obožavam ispričati – o djevojčici na satu likovne kulture. Imala je šest godina, i bila je u dnu učionice, crtala, a učiteljica je govorila da ta djevojčica uobičajeno jedva obraća pozornost, ali na tom satu crtanja, obraćala je. Učiteljica je bila fascinirana. Otišla je do djevojčice i upitala: „Što crtaš?“ Djevojčica je odgovorila: „Crtam sliku Boga.“ Učiteljica će na to: „Ali nitko ne zna kako Bog izgleda.“ – Djevojčica joj odgovori: „Znat će. Za minutu.“

Priča o božićnoj predstavi i djeci koja se ne boje pogriješiti

Kad su mojemu sinu bile četiri godine u Engleskoj … – zapravo, bile su mu svagdje četiri, da budem iskren.

…

Ako ćemo biti precizni, kamo god je išao, imao je te godine četiri godine.

I sudjelovao je u božićnom igrokazu. Sjećate li se te priče?

…

 „Božićna priča 2“. James je dobio ulogu Josipa, zbog čega smo bili jako uzbuđeni. Držali smo da će to biti jedna od glavnih uloga. Osigurali smo da mjesto bude krcato agentima u majicama kratkih rukava s natpisom: „James Robinson JE Josip.“

…

Nije morao govoriti, ali znate dio u kojem ulaze tri kralja? Ulaze noseći darove: zlato, tamjan i miru [smirnu]. To se uistinu dogodilo. Sjedili smo ondje i mislim da su bili izišli iz slijeda, stoga smo nakon predstave porazgovarali s jednim dječačićem i upitali ga: „Je li bilo sve u redu?“ On je odgovorio: „Da, zašto? Nešto je bilo krivo?“

 A evo što je bilo: Tri dječaka stupila su na scenu, četverogodišnjaci, s kuhinjskim ručnicima omotanima oko glave. Spustili su svoje kutije na pod i prvi je dječak rekao: „Donosim vam zlato.“ Drugi je dječak rekao: „Donosim vam tamjan.“ A zatim je i treći dječak rekao: „Mira vam je ovo poslala.“ *

Ako stigmatizirate pogreške, zatirete kreativnost

Ono što svi ti događaji imaju zajedničko je to da će se djeca usuditi. Ako ne znaju, istupit će po svom. Jesam li u pravu? Ne boje se pogriješiti. Nije mi namjera reći da je biti u krivu isto što i biti kreativan.

Ono što znamo je ovo: Ako niste spremni biti u krivu, ne možete nikad stvoriti nešto originalno.

A do trenutka kada odrastu, većina djece izgubi tu svoju sposobnost.

Postanu uplašeni od toga da će pogriješiti.

I svoje tvrtke vodimo na isti način. Stigmatiziramo pogreške.

I sada vodimo nacionalni obrazovni sustav u kojem su pogreške najgora stvar koju možete učiniti. I rezultat je da odgajamo ljude koji ostaju izvan svojih stvaralačkih sposobnosti.

Picasso je jednom rekao da su sva djeca rođena kao umjetnici. Problem je ostati umjetnikom dok odrastamo. Strastveno vjerujem da mi ne odrastamo u kreativnost, nego rastemo iz nje i izlazimo izvan nje. Ili drukčije, obrazujemo se izvan nje. Pa zašto je tako?

Priča o tome tko sve ima oca…

Živio sam u Stratford-on-Avonu do prije, otprilike, pet godina. Zapravo, iz Stratforda smo se preselili u Los Angeles. Možete zamisliti kakva je to neizmorena selidba bila.

…

Zapravo, živjeli smo u mjestu imenom Snitterfield, u okolici Stratforda, gdje je rođen Shakespeareov otac. Je li vas pogodila nova misao? Mene je pogodila. Niste razmišljali da Shakespeare ima oca, zar ne? Jeste li? Jer ne pomislite ni da je Shakespeare bio dijete, zar ne? Shakespeare u dobi od sedam godina? Nikad o tome nisam razmišljao. Mislim, u nekom je trenutku imao sedam. Bio je učenik kod nekog učitelja na satu engleskoga, nije li?

Koliko je ometajuće to moralo biti?

…

„Moraš se više potruditi!“

…

Otac ga šalje u krevet, Shakespearea… „Idi smjesta u krevet!“

Kaže Williamu Shakespeareu.

„I odloži tu olovku već jednom!“

…

„I prestani se tako izražavati!“

…

„Sve zbunjuješ.” 

…

Na drugoj obali, a opet…

Uglavnom, preselili smo se iz Stratforda u Los Angeles, i želim reći koju riječ o tom prijelazu. Zapravo, moj sin nije želio ići. Imam dvoje djece; on je sada 21 godinu, moja je kći 16. Nije želio ići u Los Angeles. Voli LA, ali u Engleskoj je imao djevojku. To je bila ljubav njegova života, Sarah.

Znao ju je jedan mjesec.

…

Imajte na umu, imali bi svoju četvrtu obljetnicu, jer je to dugo razdoblje kada imate 16. „Nikad više neću naći djevojku kao što je Sarah.“ 

I mi smo bili prilično zadovoljni zbog toga, iskreno –  … jer ona je bila glavni razlog zašto napuštamo zemlju.

[Šalu na stranu…]

Ali nešto shvatiš kada se preseliš u Ameriku ili putuješ po svijetu: svaki obrazovni sustav na Zemlji ima istu hijerarhiju nastavnih predmeta. Svaki. Bez obzira na to kamo pošao. Pomislio bi da će biti drukčije, ali nije. Na vrhu su matematika i jezici, zatim društveni i humanistički predmeti. Na dnu ljestvice je umjetnost. Svagdje na svijetu. I također, podjednako u svakom sustavu, isti je poredak među umjetnostima. Likovne umjetnosti i glazba normalno imaju veći ugled u školama nego scenske umjetnosti i ples. Nema na svijetu obrazovnoga sustava koji poučava učenike plesu iz dana u dan na način na koji ih poučava matematici. Zašto? Zašto ne? Smatram da je to prilično bitno. Smatram da je matematika iznimno bitna, ali i ples je. Djeca cijelo vrijeme plešu ako im to dopuste, svi plešemo. Svi imamo tijela, zar nemamo? Ili sam propustio sjednicu na kojoj je to rečeno?

Život tamo gore i to lagano na jednoj strani

Istinu govoreći, događa se sljedeće: Kako djeca odrastaju, mi ih počinjemo poučavati postupno od struka prema gore. I zatim se usredotočujemo na njihove glave. I pomalo na jednu stranu glave.

Kada biste kao izvanzemaljac došli u doticaj s ovdašnjim obrazovanjem te se zapitali: „Čemu služi javno obrazovanje?“, mislim da biste morali zaključiti, ako gledate ishode – tko uistinu uspijeva u tome, tko radi sve što treba, tko dobiva značke za poseban doprinos, tko su pobjednici – mislim da moraš zaključiti da je cjelokupna svrha javnoga obrazovanja posvuda na svijetu proizvesti sveučilišne profesore. Nije li? To su ljudi koji u tome pobjeđuju. I ja sam bio jedan, pa zato.

…

Sviđaju mi se sveučilišni profesori, ali, znate, ne bismo ih smjeli smatrati oznakom najvišega dosega u ljudskim postignućima. Oni su samo oblik života. Još jedan oblik života. Ali prilično su neobični. I to kažem iz svoje naklonosti prema njima; ima nešto čudno vezano uz profesore. Prema mojem iskustvu – ne svi, ali u pravilu – oni žive u svojim glavama.

Oni žive tamo gore i to lagano na jednoj strani.

Oni su obestjelovljeni, znate, na neki način doslovno. Na svoja tijela gledaju kao na oblik prijevoza za svoje glave.

…

Ne gledaju li?

Tijelo im služi da dopreme glavu na sastanak.

…

Samo usput, ako želite pravi dokaz izvantjelesnoga iskustva, uputite se na kongres viših znanstvenika pa završne večeri skoknite do diskokluba.

…

I eto, vidjet ćete i to. Odrasli muškarci i žene izvijaju se nekontrolirano, izvan ritma…

…

čekajući da završi, kako bi se mogli uputiti kući i napisati članak o tome. 

…

Korisnost i akademska sposobnost – više nisu dovoljni

Naš obrazovni sustav određen je idejom akademske sposobnosti. I za to postoji razlog. Ni u jednom dijelu svijeta nije bilo javnih sustava obrazovanja prije 19. stoljeća. Svi su ustanovljeni ususret potrebama industrijalizacije. Stoga je hijerarhija uspostavljena na dvjema idejama.

Prva ideja, predmeti najkorisniiji za rad nalaze se na vrhu. Tako su vas vjerojatno dobroćudno preusmjerili od nekih stvari dok ste bili dijete, stvari koje ste voljeli, temeljeći takvo postupanje na misli da nikad nećete naći posao radeći takvo što. Je li točno?

„Ostavi se glazbe, nećeš biti glazbenik; mani se umjetnosti, nećeš biti umjetnica.“ 

Dobronamjeran savjet – sada duboko pogrešan. Jer cijeli je svijet danas u preokretu.

Druga ideja je ona o akademskoj sposobnosti, koja je počela vladati našim pogledom na inteligenciju, jer sveučilišta oblikuju sustav prema svojoj predodžbi. Ako razmislite o tome, cjelokupni je sustav javnoga obrazovanja u svjetskim razmjerima produljeni postupak ulaska na sveučilište. I posljedice su da mnogi visoko nadareni, brilijantni, kreativni ljudi misle da to nisu, jer ono u čemu su dobri, nije vrijednost u njihovoj školi, ili je i stigmatizirano. — Smatram da si ne možemo priuštiti da nastavimo tim putem.

Obrazovna inflacija i zašto diplome ne vrijede

U idućih trideset godina, prema Unescovoj procjeni, više će ljudi širom svijeta steći svoje završne potvrde o stupnju obrazovanosti, negoli je to ukupan broj onih koji su isto postigli od početka povijesti čovječanstva.

Više. I to je kombinacija svih stvari o kojima smo govorili: tehnologije i njezina trasformacijskoga učinka na rad, i demografije i velikoga rasta stanovništva.

Odjednom, diplome ništa ne vrijede. Nije li to istina? Kada sam bio student, ako si imao diplomu, imao si i posao. Ako nisi imao posao, značilo je da ga i ne želiš. A ja ga nisam želio, iskreno.

…

No danas se mladi ljudi s diplomama vraćaju kući kako bi nastavili igrati videoigre jer im je potreban magisterij za ono za što je donedavno bila potrebna diploma, i doktorat, na mjestu magisterija. To je proces obrazovne inflacije. I upućuje na to da se cjelokupan ustroj obrazovanja pomiče ispod naših nogu. Moramo korjenito preispitati naš pogled na inteligenciju.

Što je kreativnost, a što inteligencija?

O inteligenciji znamo tri stvari. Prvo, ona je raznovrsna. O svijetu razmišljamo na sve one načine na koji ga i doživljujemo. Razmišljamo u slikama, razmišljamo u zvukovima, razmišljamo kinestetički. Razmišljamo u apstraktnim pojmovima, razmišljamo u pokretu.

Drugo, inteligencija je dinamična. Ako pogledate interakcije ljudskoga mozga, kako smo jučer čuli od brojnih predavača, inteligencija je prekrasno interaktivna. Mozak nije podijeljen u odjeljke. Zapravo, kreativnost – koju definiram kao proces zadobivanja izvornih ideja koje imaju vrijednost – više dolazi, negoli ne dolazi, u međudjelovanju različitih disciplinarnih načina na koje vidimo stvari.

Usput govoreći, postoji snop živčanih vlakana koji povezuje dvije polovice mozga, imenom corpus callosum. Deblji je kod žena. Slijedeći ono što je jučer govorila Helen, to je vjerojatno razlog zašto su žene bolje u višezadaćnosti. Jer jeste, niste li? Postoji niz istraživanja, ali znam to iz osobnoga iskustva. Ako moja žena priprema obrok kod kuće, što nije često… srećom.

…

Ne, dobra je u nekim stvarima. Ali ako kuha, ona razgovara s ljudima telefonom, razgovara s djecom, boji strop –

…

izvodi otvorenu operaciju srca tamo u kuhinji. Ako ja kuham, vrata su zatvorena, djeca vani, slušalica na uređaju, ako ona uđe, ja se uznemirim. Kažem: „Terry, molim te, nastojim ispržiti jaje ovdje…“

…

„Ostavi me na miru.“ 

…

Zapravo, znate li onu staru filozofsku zagonetku: „Ako drvo pada u šumi, a to nitko ne čuje, je li se to uistinu dogodilo?“ Sjećate li se onoga kestena? Vidio sam nedavno sjajnu majicu, na kojoj piše: „Ako muškarac u šumi govori što misli, i nijedna ga žena ne čuje, je li i dalje u krivu?“

…

Priča o tome kako se plesačica sastala sa svojim plesom

I treća stvar vezana uz inteligenciju, inteligencija je iznimna. Trenutačno radim na novoj knjizi, zove se Epiphany [Objava, doslovce: Bogojavljenje]**, a utemeljena je na nizu intervjua koje sam vodio s različitim ljudima o tome kako su otkrili svoj talent. Bio sam zadivljen kako su ljudi dolazili do toga. Osobito je poticajan razgovor koji sam imao sa sjajnom ženom za koju možda većina ljudi i nije čula, Gillian Lynne. Jeste li čuli za nju? Neki jesu. Ona je koreografkinja i svima je poznat njezin rad. Stvorila je Mačke i Fantoma iz opere. Veličanstvena je. Bio sam nekoć u odboru Kraljevskoga baleta, kao što možete vidjeti.

…

Jednom smo Gillian i ja bili na ručku. Upitao sam: „Kako je došlo do toga da si postala plesačica?“ Bilo je zanimljivo. Kada je bila u školi, bila je uisitnu beznadna. Iz škole su, bilo je to u 30-ima, pisali njezinim roditeljima poručivši: „Mislimo da Gillian ima poremećaj učenja.“ Nije se mogla usredotočiti, meškoljila se. Mislim da bi danas rekli da ima ADHD. Ne biste li i vi? Ali to su bile 30-e godine 20. stoljeća, ADHD tada još nije izumljen. To stanje još nije bilo dostupno.

…

Ljudi nisu bili svjesni da mogu to imati.

…

Uglavnom, otišla je kod tog specijalista. I onda, ta soba, obložena hrastovinom, u koju je ušla sa svojom majkom, sjedila na svojoj stolici, sjedila na svojim rukama oko dvadeset minuta, dok je taj čovjek s majkom razgovarao o svim poteškoćama koje Gillian ima u školi, jer je uznemirivala ljude, njezine su domaće zadaće uvijek kasnile, i tako dalje. Malo dijete od osam godina. Na kraju, liječnik joj je prišao i sjeo kraj nje te rekao: „Čuo sam sve što mi je rekla tvoja mama. Moram s njom razgovarati nasamo. Pričekaj ovdje. Mi ćemo se vratiti. Nećemo jako dugo“, i oni su otišli. Ostala je sama u sobi.

… i plesala zauvijek

No dok su napuštali sobu, liječnik je uključio radio koji je bio na njegovu radnome stolu.

A kada su izišli iz sobe, obratio se njezinoj majci: „Sada samo stanite i promatrajte.“ I u trenutku kada su napustili sobu, Gillian je bila na svojim nogama i kretala se u skladu s  glazbom. Gledali su nekoliko minuta, a zatim se liječnik okrenuo prema majci i rekao: „Gospođo Lynne, Gillian nije bolesna. Ona je plesačica. Odvedite je u plesnu školu.“

… … … … …

Upitao sam: „Što se dogodilo?“

Odgovorila je: „Napravila je to. Ne mogu ti reći koliko je to bilo divno. Ušli smo u tu prostoriju, a ona je bila ispunjena ljudima poput mene – ljudima koji nisu mogli mirno sjediti, ljudima koji su se morali kretati da bi mislili.“

Koji su se morali kretati da bi mislili. Plesali su balet, Plesali su step, jazz; plesali su moderne plesove; plesali su suvremene. S vremenom je stigla na audiciju za Kraljevsku baletnu školu. Postala je solistica; imala je vrhunsku karijeru u Kraljevskom baletu. Diplomirala je na Kraljevskoj baletnoj školi,  pokrenula je svoj posao, osnovala Plesnu skupinu Gillian Lynne, upoznala Andrewa Lloyda Webbera. Bila je odgovorna za neke od najuspješnijih glazbeno-scenskih produkcija u povijesti, pružila je zadovoljstvo milijunima, a ona je multimilijunašica.

Netko drugi mogao joj je propisati lijekove i reći joj da se – smiri.

Novi koncept ljudske skrbi za planet

O čemu razmišljam vodi do ovoga: Al Gore je prošle večeri govorio o ekologiji i o revoluciji koju je pokrenula Rachel Carson. Vjerujem da je naša jedina nada za budućnost da usvojimo novi koncept ljudske ekologije, one u kojoj počinjemo ponovno uspostavljati  spoznaju o bogatstvu ljudskih sposobnosti.

Naš obrazovni sustav minira naše umove na način na koji mi miniramo zemlju radi  partikularnih sirovina i udobnosti. A za budućnost, to nam neće služiti. Moramo preispitati temeljna načela na kojima obrazujemo našu djecu.

Postoji sjajan citat čiji je autor Jonas Salk, koji kaže: „Ako svi kukci nestanu sa Zemlje, u pedeset godina, cjelokupan će život na Zemlji završiti. Ako sva ljudska bića nestanu sa Zemlje, u pedeset godina, svi će oblici života procvjeti.“

I u pravu je.

Ono što TED slavi dar je ljudske imaginacije. Moramo biti pažljivi  kako bismo taj dar mudro rabili, i kako bismo spriječili neke od scenarija o kojima smo govorili. A jedini način da to učinimo jest da prepoznamo naše kreativne mogućnosti kao bogatstvo koje one jesu i vidimo našu djecu kao nadu koja ona jesu. I naša je zadaća obrazovati cijelo biće kako bi se mogli suočiti s budućnošću. Usput, mi možda ne vidimo tu budućnost, ali oni hoće. A naš je posao da im pomognemo da nešto od te budućnosti i naprave.

✿ LINK za videozapis s hrvatskim titlovima: prijevod: P. Pale, recenzija: G. Tomas

■ NAPOMENA ■ Snježana Mostarkić  ■ izvori: sirkenrobinson.com ■  www. ted.com  [engleski transkript] ■ bilješke uz prijevod: *u izvorniku zabuna u tekstu koji je izgovorio dječak, nije vezana uz miru, nego uz tamjan – frankincense – Frank sent this. [Frank je ovo poslao.]; **knjiga je objavljena 2009. godine pod naslovom The Element: How Finding Your Passion Changes Everything, u hrvatskome prijevodu objavljena 2011. pod naslovom: Element – kako se sve mijenja kada otkrijemo svoju strast ■