Kad se svojevremeno pojavila televizija, proroci su kukali da će kazališta i kina ostati bez publike. A nisu. Kad su se pojavile VHS kazete i video, proroci su opet proricali propast kinima. Nije se dogodila. Kad se internet razmahao i obasuo svijet informacijama svih vrsta … proroci su objavili da knjige idu u ropotarnicu prošlosti. A nisu. I napokon, kad je 2016. godine Nobelova nagrada za književnost dodijeljena rokeru Bobu Dylanu, proroci su najavili smrt čitanju. I opet krivo.

Otkako je iz Stockholma stigla vijest o nagradi Dylanu, i oni kojima rock nikad nije ležao počeli su googlati njegove tekstove… i čitati ih. Tih se dana sedmerostruko više googlao Bob Dylan lyrics nego Bob Dylan Youtube… Mislim da nijedna Nobelova nagrada dosad nije toliko popularizirala čitanje kao ova: Bob Dylan nas već šezdesetak godina uči da riječi pjesama nisu tek lako pamtljivi dodatak glazbi…

Naučio nas je slušati riječi pjesama, a u šezdesetih nas je godina u video clipu uz pjesmu Subterranean Homesick Blues čak natjerao da ih i – čitamo s kartica… 

Krajem šezdesetih, kad je predstavljao prvu The Bob Dylan songbook, rekao je: Zapravo mislim da pjesnici uopće više ne bi trebali pisati pjesme. Sasvim ih je dovoljno napisano, kvaka je samo u tome da ih treba – čitati…

Ako nas katkad njegova glazba i nije dotaknula, riječi pjesama jesu: aluzivne, pune upitnika… i priča koje prepoznajemo, razmišljanja koja nas vraćaju nama samima… 

Koliko čovjek mora lutati da bi postao čovjekom? Koliko puta topovi moraju grunuti da bi na koncu zauvijek zamuknuli? Koliko ušiju bi čovjek trebao imati da čuje tuđi plač? Koliko puta možeš okrenuti glavu pretvarajući se da te vidiš tuđu bol?

U globalnom trendu poticanja čitanja, učitelji najbolje rezultate imaju kad posegnu za glazbenicima-književnicima poput Dylana, Leonarda Choena…  ili za ikonama nekih prošlih kultura, poput The Beatlesa… Poezija je i inače sublimirana i zgusnuta književnost, traži najveći angažman od čitatelja, uživljavanje, uranjanje, domišljanje… Pokazalo se, isto tako, da se ljubav prema čitanju najuspješnije ubija kad od učenika tražimo odgovore na faktografska pitanja vezana uz pisca i djelo koje su pročitali, kad se čita tragajući za motivacijom glavnoga lika, tijekom fabule, stilskim figurama, najljepšim opisima…

A upravo se to najčešće pita učenike… i za to najčešće dobivaju ocjenu. Da bi učenik došao do odgovora na takva pitanja čitanje knjige mu se čini čistim gubljenjem vremena! Brže mu je posegnuti za google tražilicom i onim zaglupljujućim ukratko prepričanim lektirama. 

Sjetite se Franza Kafke:   „ Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopće mučimo pročitati je?… Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama“.  Uspješno poticanje na čitanje je osluškivanje sebe dok čitamo neku knjigu. Čujemo li kapanje u sebi? To je znak da se tali komadić nečega smrznutoga u nama. Čime je to pisac prodro do nas, koja je vrata (za koja nismo ni znali da postoje) otškrinuo u nama? Koje je snove u nama potaknuo? Na koja nas razmišljanja naveo? Kakvo je to putovanje na koje nas je poveo? To su pitanja na koja Google i prepričane lektire nemaju odgovora.

Na ta pitanja možemo jedino sami odgovoriti… ako čitamo. I u takvome je čitanju slast: obogaćuje naš unutarnji svijet, uzdiže nas nad banalnosti i rutine dnevnoga života. Od takvog čitanja rastemo i upoznajemo sebe. Onaj koga naučimo tako čitati, nikad se neće odreći knjige.

Od svih mogućih kulturnih događaja u Hrvatskoj uvijek nekako ispadne da je najoptimističniji događaj godine uvijek – Interliber. Gužva na našem najvećem sajmu knjiga uvijek iznova zadivi: ljudi čitaju! Sve dok ljudi osjećaju i razmišljaju… knjige će živjeti. Ne odriče se čovjek tako lako sjekira kojima razbija ledena mora u sebi.

Piše: Dinka JURIČIĆ