Stigli smo u Salvador, zemlju koja je još do prije nekoliko godina bila pri vrhu popisa najopasnijih na svijetu. Danas? Priča je sasvim drukčija. Od dolaska predsjednika Nayiba BUKELEA 2019. zemlja je prošla radikalnu transformaciju.

Ulice su sigurnije, kriminal je drastično pao, a Salvador se ozbiljno otvorio turizmu. Još se uvijek osjeti prošlost, ali ono što dominira – osjećaj je da budućnost tek počinje.

Piše: Maja MAČINKO

Posebno me fascinirao model resocijalizacije lakše kažnjenih zatvorenika. Lako ih je prepoznati po žutim majicama dok rade na izgradnji i obnovi cesta, škola i bolnica. To su ljudi koji odrađuju kaznu društveno korisnim radom, rame uz rame s plaćenim radnicima u plavim majicama. Iako pod nadzorom, atmosfera nije ni približno onakva kakvu bismo očekivali.

Nitko ne pokušava pobjeći jer svaki radni dan znači i dan bliže slobodi. Na gradilištu jedne nove bolnice, kraj koje smo prošli, bilo je više zatvorenika nego radnika, a čuvara tek dva-tri. Dovoljno! Jer sloboda, kad je vidiš nadohvat ruke, najbolji je čuvar.

San Salvador – grad u prazniku

Glavni je grad pri našem dolasku bio neuobičajeno prazan. Razlog je velik i duhovan: tradicionalna procesija u čast Božanskog Spasitelja svijeta, središnji događaj Fiestas Agostinas.

Ulice, kojima smo prolazili, bile su mirne dok se sav život preselio na glavne trgove i avenije gdje je održavana „Bajada”, simbolični prikaz Kristove preobrazbe, događaj od iznimnog značaja za nacionalni identitet.

Mi smo taj dan iskoristili za besplatnu walking turu povijesnim središtem. Otkrivali smo skrivene kutke grada, učili o njegovoj kolonijalnoj prošlosti i osluškivali kako Salvador korača prema boljoj budućnosti.

No prava je zvijezda dana bila knjižnica. Nova Nacionalna knjižnica jednostavno oduzima dah. Ogromna, moderna, s visećim konstrukcijama, staklenim podovima, digitalnim kutcima, zonama za igru i za učenje. Pravila su pametno osmišljena: djeca moraju čitati 30 minuta kako bi se kasnije mogla koristiti PlayStationom ili drugim sadržajima. Mlađa djeca slušaju roditelje koji im čitaju, a nakon toga im se postavljaju pitanja o priči – ne strogo, već poticajno. Genijalna ideja: čitanje kao ulaznica za zabavu. I što je najbolje, sve je besplatno i otvoreno svaki dan, 24 sata!

Dan smo, naravno, završili uz pupuse, nacionalno jelo bez kojeg Salvador ne možeš napustiti. Tople debele tortilje punjene sirom, grahom, mesom ili povrćem jedu se isključivo rukama. Ako posegneš za priborom, stranac si.

Vulkan Santa Ana – moć prirode

Iako sam sama sebi obećala da više ne idem na zahtjevne planinarske uspone, uspon na vulkan Santa Anu bio je iznimka. I vrijedio je svake kapi znoja.

Santa Ana ili Ilamatepec, najviši je vulkan u Salvadoru, s 2381 metrom nadmorske visine.

Zemlja je, inače, pravi vulkanski muzej: ima 242 vulkanske formacije, od kojih je 36 aktivnih, a nekoliko se njih učestalo prati zbog mogućih erupcija.

Posljednja erupcija Santa Ane dogodila se 2005., a krater krije gotovo nestvaran prizor – jezero tirkizno-zelene boje. Voda je u njemu ekstremno kisela (pH 0,4) i topla, oko 66 °C, dok uz rubove kratera iz fumarola izlaze plinovi temperature preko 800 °C. Impresivno i pomalo zastrašujuće.

Nakon uspona oporavili smo se kupanjem i ručkom na jezeru Coatepeque, smještenom u krateru ugašenog vulkana.

Ruta de las Flores – murali umjesto cvijeća

Za kraj smo ostavili Rutu de las Flores, premda cvjetova gotovo da i nema, ime je ostalo kao podsjetnik na neka prošla vremena. Obišli smo Apanecu i Ataco, a posebno me očarao Ataco: grad murala, boja i zarazno dobre energije. Zidovi, kafići i prolaznici kao da su u nekoj veseloj zavjeri da ti poprave dan.

Ovdje je bitcoin službena valuta, a u pojedinim dućanima ga doista i primaju.  Stali smo i na kupanje u toplim vulkanskim izvorima kao savršeno zatvaranje salvadorskog poglavlja.

El Salvador je zemlja kontrasta: do jučer sinonim za nasilje, danas sve sigurniji raj za putnike. Spoj vulkana i kolonijalnih gradova, Nacionalne knjižnice koja miriše na budućnost i ulica koje pričaju o vjeri i identitetu.

Ono što ostaje nakon puta, dojam je zemlje koja se budi, koja uči i gradi, koja se ne boji promjena. A nama je vrijeme za novu avanturu – put dalje prema sjeveru.