Često me prijatelji pitaju zar mi nije naporno vikendom nekamo otputovati, lutati ulicama nepoznata grada i u ponedjeljak se vratiti u razred bez dana odmora. Ali tko putuje iz strasti, zna da putovanje nije umor, to je odmor za dušu i predah za misli. Netko se opušta u tišini, netko na planini, netko u toplini doma. Moj mir, izgleda, čeka na aerodromima.

Ovaj sam vikend imala kratak izlet u Kišinjev, glavni grad Moldavije. Zašto baš Moldavija? Osim što tamo nikada nisam bila, čitala sam nekoliko zanimljivosti o gradu i učinio mi se kao idealno vikend-odredište, što se pokazalo točnim.

Moldavija, odnosno službeno Republika Moldova, jedna je od najsiromašnijih zemalja u Europi i često ju nazivaju najrjeđe posjećenom na kontinentu.

Piše: Maja MAČINKO

Manjak turista znači i posebnu atmosferu: život teče mirnije, nema turističkog užurbanog ritma, a to je upravo ono što volim.
Zemlja je većinom blago brdovita, a najviši vrh doseže svega oko 430 metara. Nisu to Alpe, ali krajolik ima svoj tihi šarm i ritam koji godi oku i duši. Moldavija je bogata agrikulturom što se vidi po pogledu na beskrajna polja i vinograde.

U petak poslijepodne ulovile smo let za Beč gdje smo se nas nekoliko, svaka pristigla iz drugog grada, napokon susrele prije nastavka puta za Kišinjev, grad koji možda nema reputaciju turističke meke, ali upravo u tome leži njegov šarm. Ulice su široke i mirne, a životni ritam sporiji nego u gradovima na koje sam navikla. Na prvi se pogled primijeti da su sovjetski blokovi još uvijek dio urbane slike: sivi, pomalo strogi, ali ne bez šarma. Ispod njih, kroz mrežu podzemnih prolaza koji povezuju glavne gradske ulice, odvija se paralelni život: nizovi kioska, cvjećarnica i malih dućana u kojima se prodaje sve – od peciva i baterija do buketa krizantema. U tim se hodnicima, koji podsjećaju na davne planove o sustavu metroa, danas miješaju mirisi kave, svježeg kruha i starih novčanica. To je onaj Kišinjev koji nećete pronaći u vodičima – svakodnevan, pomalo istrošen, ali živ.

Jesen je u Kišinjevu čarobna. Grad je dovoljno velik da ima sve: kafiće, restorane, šetnice i muzeje, a opet dovoljno miran da ne osjećate grižnju savjesti što „taj vikend možda nećete odmoriti”. Upravo ste to i učinili – odmorili ste dušu. Kišinjev je grad zelenila, parkova i preslatkih mjesta za ispijanje kave. I baš zato, kad sam odlazila, pomislila sam kako bi se i odmor trebao mjeriti po osjećaju, a ne po broju dana.

CENTRALNA TRŽNICA

Najbolji je način za doživjeti Kišinjev svratiti na tržnicu u subotu ujutro. Tamo se vidi pravi život grada bez uljepšavanja i dekoracija. U Moldaviji brzo primijetite da prevladavaju stariji ljudi: prema podatcima Ujedinjenih naroda zemlja je među europskim državama s najvišim udjelom starije populacije. Gotovo trećina mlađih stanovnika otišla je raditi u inozemstvo, najčešće u Italiju, Njemačku ili Rusiju.

Oni koji su ostali, vode miran jednostavan život. Mnogi još uvijek obrađuju male vrtove i vinograde na rubu grada, a vikendom dolaze na središnju tržnicu prodavati svoje proizvode.
Subotom, osobito ujesen, taj prostor postaje pravi spektakl boja i mirisa: redovi jabuka, šipka i kukuruza, teglice s ajvarom, medom i zimnicom, domaće vino u plastičnim bocama, sir u platnenim vrećicama.

Prodavačice su uglavnom starije žene u vunenim maramama koje s osmijehom nude robu – ne zato što očekuju veliku zaradu, nego zato što je tržnica i njihov dnevni ritual, mjesto susreta i razgovora.
Dok se kroz redove probijaju lokalci s platnenim vrećicama i poneki znatiželjni turist, osjeti se puls grada koji, iako spor, još uvijek kuca, baš tu, između štandova s hranom i odjećom. Promatrajući žene kako slažu robu i razgovaraju s kupcima, pomislila sam kako se u svakom gradu život, ipak, svodi na isto: na male rituale, poznata lica i osjećaj pripadnosti.

KUĆA PUŠKINA

Nedaleko od središta grada nalazi se i Kuća Puškina, mala jednokatnica u kojoj je slavni ruski pjesnik Aleksandar Sergejevič Puškin proveo nešto više od triju godina, između 1820. i 1823., dok je bio prognan iz Petrograda. U Kišinjevu je napisao neka od svojih najpoznatijih djela i, kako se priča, često je znao reći da mu je baš ovdje „prognanstvo dalo slobodu za pisanje”.

Kuća danas funkcionira kao muzej, ali, nažalost, stropovi su značajno oštećeni nedavnim građevinskim radovima na jednoj od susjednih zgrada.

Unatoč tomu, prostor odiše mirnoćom i toplinom. Djelatnici su izuzetno ljubazni, preveli su nam najvažnije informacije postava, pokazali QR kod kojim se može poslušati glazba dok obilazite prostor, pa čak i otključali sobu u kojoj je Puškin doista živio i spavao. Na trenutak se činilo kao da je samo izašao u šetnju, a pero i rukopis ostavio na stolu.

PUT MALOG PRINCA

Nedaleko od jezera, u parku Valea Morilor, nalazi se jedna sitna, ali neobično simpatična atrakcija – skulptura Malog princa. Visoka je tek nešto više od deset centimetara, najmanji javni spomenik u zemlji, ali baš zbog toga ima neki čudesan značaj. Smještena je na 23. metalnu kuglu ograde uz jezero kao da stoji na svom planetu B-612 promatrajući svijet i sve prolaznike koji ga, u žurbi, često i ne primijete.

Na ogradi, nešto dalje od njega, nalazi se i mala brončana ruža, ona njegova, jedina i neponovljiva. A nekoliko koraka dalje po šetnici u pločnik je utisnuta metalna ploča s mapom i QR kodom koji vodi na „Put Malog princa”. Skeniraš kod, a kroz slušalice čuješ glas koji čita dijelove knjige dok šetaš uz vodu i drveće. Tamo, između vode i bronce, činilo se kao da se svijet na trenutak zaustavio da nas podsjeti koliko su i male stvari velike kad ih gledaš srcem.

Nakon šetnje uz jezero i susreta s Malim princom dan smo zaokružile onako kako to najbolje priliči svakom putovanju – večerom koja priča svoju priču. Dojam zemlje ne bi bio potpun bez okusa i mirisa njezine kuhinje. U lokalnom restoranu pred nas su stigli tanjuri mămălige cu brânză și smântână, domaće palente s ovčjim sirom i vrhnjem, jela koje se jede polako, s osmijehom. Na stolu su se redale janjetina, pite punjene sirom i krumpirom, i naravno, čaša domaćeg vina jer Moldavija je ponosna vinska zemlja. Okusi su jednostavni, iskreni i topli, baš poput ljudi koje smo ondje susrele.

I možda se baš zato, iako je putovanje bilo kratko, činilo dovoljno dugim da se glava resetira, da se pripremi za novi radni i školski tjedan i da se ponovno sretnem s prijateljicama s kojima se, čini se, najčešće viđam negdje između letova.