[ Piše: Dinka JURIČIĆ ] 

Strah da ćemo pogriješiti pa zbog toga biti osramoćeni ili izopćeni jedan je od osnovnih ljudskih strahova i opak kočničar u životima mnogih dobrih i odgovornih ljudi.

Upravo zbog tog straha mnogi često uguše u sebi kreativnost, a iznimno pametni ljudi suzdrže se od postavljanja pitanja i zašute.

Ima djece, roditelja i učitelja koji uspjeh i neuspjeh mjere isključivo ocjenama: misle da je svaka ocjena manja od petice neuspjeh, a svaka pogreška sramota, dokaz da je onaj tko je dobio lijen ili glup ili oboje.

Riječ je o velikoj zabludi. Sve njih, i djecu i roditelje i učitelje, treba naučiti da pogreška nije tragedija, nego jedan od bolnijih, ali djelotvornih načina učenja. Pogreška je dokaz da nije odabran pravi način rješavanje problema ili nismo bili dovoljno usredotočeni na njegovo rješavanje. Ona nam otkriva gdje su tanka mjesta u nama na kojima moramo još raditi i koje procese treba svladati da bismo mogli riješiti problem. Sat ispravka zadaća zapravo bi trebao biti sat metakognicije: razmišljanja o tome gdje smo zeznuli kako takvu pogrešku više ne bismo ponavljali i na nju gubili vrijeme i energiju.

Razmislimo, kad u nekom društvu strah od pogreške zaustavi kreativne i pametne, tko povede glavnu riječ? I kako je onda svima nama?

■ Kad planiramo svoje poučavanje za sljedeću godinu, mudro je usredotočiti se na pitanje kako pogreške u učeničkome ponašanju, načinu na koji uče, rješavaju probleme ili komuniciraju iskoristiti kako bismo im pomogli da izrastu u kompetentne i neustrašene ljude.

Svi iz iskustva znamo s kojim se najgorim problemima učenici u našem predmetu u određenome razredu muče i u čemu griješe. Pokušajte poći od toga.

Imate dva puta:

• Ili se slomiti od napora da spriječite učenike u pravljenju pogrešaka, ili ih pustiti da pogriješe, ali da onda svi zajedno iz toga nešto nauče.
• Drugi put je ne samo elegantniji, nego su i njegove posljedice dugoročno puno korisnije.

Japanci su narod koji više od ikoga na svijetu njeguje kulturu pogreške.

Jako dirljiv primjer njihova odnosa prema pogreški je ■ KINTSUGI ■ koji u svom dubljem, metaforičkom značenju nosi poruku da se nije sramota raspasti, ali jest sramota ostati hrpa krhotina, a ne pokušati ponovno uspostaviti svoju cjelovitost.

Želimo li da djeca koju odgajamo izrastu u zrele osobe, nemojmo ih učiti da moraju biti savršena, nego ih radije potaknimo da budu hrabra, izdrže, izvidaju svoje rane i nauče iz njih crpiti svoju snagu.

[Piše: Dinka JURIČIĆ]