Gotovo da i nema grada u kojem se barem jedan kafić, restoran, dućan, turistička agencija… ne zovu Carpe diem. Ime je odabrano s namjerom da pozove na hedonizam: iskoristi dan i napij se, najedi se, nakupuj se, nauživaj se… imaš samo danas… Grabi dok ima.  A Horacijev stih uopće nije bio poziv za IMATI i grebati užitke nego podsjetnik da budemo ZAHVALNI za dan koji imamo… kako bismo u njemu činili dobro.

Zahvalnost je emocija kojom izražavamo da cijenimo ono što imamo. Suprotnost joj je konzumersko fiksiranje na ono što nemamo i s time povezan osjećaj nezadovoljstva i neuspjeha.

Mene je sve što treba znati o zahvalnosti naučio moj najmlađi sin. Istrčao je svoj prvi maraton i rekao mi: „Uspio sam!“ Pitala sam ga koje je mjesto osvojio, a on je osmijehom širokim tako da bi njime mogao zagrliti cijeli svijet rekao: „O, stigao sam posljednji!“ U tom me trenutku ošamutio uvid da sam dotad imala sasvim pogrešan odnos  prema uspjehu i neuspjehu. Dotad mi se činilo da je posljednje mjesto sramota, stidjela bih se i vjerojatno se zauvijek okanila maratona da sam stigla posljednja. A moje mi je dijete ozareno objasnilo da se uspjeh ne mjeri time jesi li stigao prvi ili drugi, nego time jesi li stigao ili nisi. I da si – čak i kad stigneš posljednji – neusporedivo uspješniji od svih koji su putem odustali, a pogotovo od svih onih koji uopće nisu ni krenuli… Moje je dijete bilo zahvalno što je u sebi pronašlo snage da se izbori s krvavim žuljevima na nogama, strahovitim umorom i željom da legne u travu i zaspi. Bio je zahvalan na prilici da trči i iskuša svoju ustrajnost. Na oblacima koji su ga štitili od sunca. Na ljudima koji su mu dodavali boce s vodom… Moje me dijete naučilo da treba u životu stalno brojati blagoslove, a ne gubiti vrijeme sastavljajući beskrajne liste pritužbi.

Ne trčimo da bismo pobijedili jedni druge. Trčimo zato da probudimo u sebi svoju snagu i odlučnost. I tomu se veselimo. I na tome smo zahvalni.

Ja svoju zahvalnost otada živim svaki dan i već mi se dugo čini da sam iz dana u dan sve sretnija. Zahvalnost je lekcija koju svatko može naučiti, navika koju svatko može razviti. Možemo naučiti biti zahvalni jednako za ono što dobivamo koliko i za ono što možemo dati…  Možemo potaknuti ljude oko sebe da i oni nauče biti zahvalni… Zahvalnošću za ono što imamo i što možemo dati širimo krugove životne radosti, a ovaj izranjavljeni i izubijani svijet ponovno malo-pomalo činimo ljudskijim, sigurnijim, normalnijim… Carpe diem.

Piše: Dinka JURIČIĆ