Nesvrstani
DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [ 3. DIO ]
Bajka o autonomiji učitelja
objavljeno: 2. listopada 2018.

U filmskoj priči nisu uljepšane životne situacije o kojima pripovijeda (situacije iz dječje igre). Rekla bih, to je film koji ne podilazi očekivanjima djece stasale na američkim animiranim filmovima s neizbježnim sretnim završetkom te drugim prepoznatljivim stereotipima. Ta očekivanja da će u filmu sve biti „lijepo oku i ugodno uhu” na isti način kao u filmovima koje najčešće gledaju sa svakom su novom generacijom sve izraženija.

Bilo mi je žao što sam doživjela komentar da je ovaj divan film toliko rastužio dijete da nije moglo spavati.

Međutim, da je kojim slučajem pritužba bila ozbiljnija kritika moga rada, a izbor naslova moj osobni odabir (a ne prijedlog iz NPIP-a), to me iskustvo moglo poljuljati u namjeri da svoju nastavu filmske kulture obogatim novim sadržajima i naslovima te da je težim osuvremeniti.

„Googleovi stručnjaci” za odgoj i obrazovanje

Znamo svi što su „Googleovi stručnjaci”. Ima ih u svim područjima. Iz perspektive učitelja kristalno je jasno da spomenuti „stručnjak” postaje sve veći kamen spoticanja u ostvarivanju ciljeva odgoja i obrazovanja koje se promiče u školama.

A nitko se time ne bavi!

Sustav koji najavljuje ekspresnu autonomiju učitelja očito nema uvid u problematiku bliskih susreta učitelja sa sve više „Googleovih stručnjaka za odgoj i obrazovanje” među roditeljima.

Također se ne bavi sve češćim emocionalnim i socijalnim problemima djece koja se upisuju u škole i nitko ne istražuje u kojoj je to mjeri povezano s obiteljima kojima je Google nedodirljivi autoritet za odgoj. Ne škola, ne vrtić, ne institucija.

  • Društveno je ozračje takvo da se u svaku instituciju sumnja, ako se već nije i izgubilo povjerenje. Usporedno s tim promjenama, raste autonomija roditelja. Za svaki postupak, za svaku promjenu u nastavi, za svaku učiteljevu odluku o postupcima i metodama rada traži se njegova privola.
  • Odlično! Bit ćemo partneri, i taj se proces uistinu čini sjajnim. Međutim, stvarnost je takva da u ovom trenutku ne dijelimo s roditeljima svu odgovornost. Ne dijelimo ni svjetonazorska pitanja. Ne znamo čak ni koja su važna u školi! Ne dijelimo ni stavove o dobrim i lošim odgojnim postupcima.

Stvarnost je takva da odgovornost za loš odgojni postupak roditelja nije sasvim jasna, a ni provediva u onim dijelovima u kojima je jasnija. Stvarnost je takva da je roditelj apriori u pravu, čak i kad je očito da ima problema u svome roditeljstvu. Učitelj je taj koji može tek balansirati između svega toga. A često i u situaciji mukotrpnog dokazivanja da je postupio stručno i po savjesti.

A najavljuje se veća autonomija učitelja.

Kako?

Izgubljeno povjerenje

Oduvijek su se učitelji susretali sa sličnim problemima, ali su imali stabilniji put do rješenja. Uspješnije su komunicirali s roditeljem, zajedničkim poduzimanjem, jer tome nije bilo alternative. Uloga škole bila je jasnija. Ne samo u društvu, već i roditelju jasnija.

Od škole nitko nije očekivao „titranje i nastavak u odgojnom pretjerivanju”. Kritika za nerad i neznanje nije se pošto-poto „pakirala” u afirmativne rečenice. Jasno da su se tako i učenici učili nositi s njome. Danas, ne bih rekla da je tako. Na njihovu štetu.

Nitko nije smatrao opasnim izgovoriti da je dijete emocionalno nezrelo, ako je tako utvrdila struka. To je i bio prvi nužni korak da se riješi djetetov problem – privoli roditelja da uoči pogreške i poduzme nešto.

Danas se petlja s terminima da se zaštiti od pritužbe, tužbe. Nitko nije dovoljno kompetentan ni hrabar u procjeni, jer zakoni nisu dovoljno jasni. Donose se bez dijaloga sa strukom. Emocionalna nezrelost postala je neka varijanta „posebno osjećajnog i posebno empatičnog klinca”. Izmišljam. Ali, želim reći da, krenemo li secirati do te mjere, svi postajemo osobe s posebnim potrebama. I to i jest tako. Međutim, to zahtijeva pripremu i uvjete, a ne stihijsko uvođenje promjena na brzinu.

Nije se događalo da se upravo u izboru sadržaja (pa tako i filmskog naslova) treba voditi toliko brige i o neprimjerenoj i neargumentiranoj reakciji roditelja.

I sad se u tim uvjetima učiteljima najavljuje veća autonomija u izboru svih sadržaja, materijala za rad i predložaka za ostvarivanje ciljeva u nastavi. Potiče ih se na samostalno kreiranje istih.

Žele se ukinuti radne bilježnice i drugi papirnati radni materijali uz udžbenike koji „ne smiju težiti previše grama”, a istodobno se ne predlaže nikakav „članak” kako bi se njime zaštitilo djelatnike škola od sve češćih uplitanja u struku, pa tako i fenomena popularno nazvanog „helikopter-roditeljstvo”.  

Sudjelujući na predavanjima diljem zemlje i komunicirajući s kolegama shvatila sam da učitelji imaju želju obogatiti svoju nastavu medijske kulture raznovrsnim naslovima i novim sadržajima, ali im nedostaje preporuka napisana na nekom „važnom papiru” iza koje stoji potpis „važne osobe”. Ne zato što do naslova ne znaju doći sami, već da bi se zaštitili od izlaganja pritiscima.

  • Očito je da mnogi nadređeni učitelju, koji ulaze u škole i kontroliraju rad, savjetuju i provjeravaju, godinama sustavno rade na njihovu zbunjivanju.
  • Svojim postupcima pridonose rušenju ugleda struke s MZO-om, jer se to pokazalo uspješnim modelom za opravdanje politika koje u obrazovanje ulažu sitniš. Čak i kad su promjene idejno dobre, treba nekako zamaskirati premali proračun. Cilj ne bira sredstva!

Zbuniš ljude nejasnim informacijama, opteretiš ih formalnostima i besmislenom dokumentacijom, ne djeluješ da bi donio čvrste okvire i rasteretio ih svakodnevnih pritisaka… Nakon toga možeš, bez straha da će se pobuniti, u prijedlog novog Pravilnika o napredovanju provući i nevjerojatnu ideju da na početku ograničiš broj tih napredovanja, na koja, kao, želiš motivirati! Možeš bez problema unaprijed predvidjeti da u državi ne može biti više od pet posto s najvišim statusom, i ljudi koji sumnjaju u sebe – ne dvoje da je tako!

U svemu tome učitelj ima pravo na svoj mir, ali je i sve manje ambiciozan. Drži se svoje ustaljene nastavne prakse, prati samo ono što je propisano dokumentom, pribjegava „zlatnom pravilu” – držati se samo onih naslova koji su preporučeni u NPIP-u. Pa makar taj bio „zacementiran” davnih godina, pa makar postojao i neki koji će lakše prodrijeti do naših učenika i pomoći u izgradnji vrijednosti koje malo „škripe”, pa makar i imao 15 posto manju plaću. Ne čudim se ni slabom odazivu izvrsnih učitelja za postupak stručnog napredovanja. Jer je dovoljan samo jedan uznemireni roditelj, samo jedan koji je pogrešno shvatio namjeru učitelja, samo jedan s iskrivljenom percepcijom pa da dobar nastavni sat postane problematičan. A dobar učitelj bude ponižen.

Kako se onda zamišlja ta autonomija, pitam se?! Kako se zamišlja?

Dosad me zabrinjavalo kad ćemo osvježiti i promijeniti nastavu medijske kulture, a nakon novih vijesti nazire se i veći problem. Sad sam zabrinuta i za nastavu svih nastavnih predmeta.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb | Photo by Nik Shuliahin on Unsplash

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………… 

P. S. Svježe vijesti iz stožera reformatora o reduciranju „papirnatih” nastavnih materijala uz udžbenike od „xy” grama te prijedlozi za novi Pravilnik o stručnom napredovanju učitelja utjecale su na to da seriju kolumni naslova „Doprinos Školi za život” dopunim još jednim uvodom. Prijedloge dobre nastavne prakse odgađam za sljedeću. Hvala na razumijevanju.