Znanja, vještine i sposobnosti stječemo, razvijamo, usavršavamo, prenosimo i izvan škola koje nam pružaju „formalno obrazovanje”. „Škola iz života” ili „životna škola” danas je u fokusu više nego ikad i zato što živimo u vremenu koje nam pruža raznovrsne „podražaje” za učenje te mnogobrojne informacije o svijetu, i izvan odgojno-obrazovnih ustanova.

• INSTITUCIONALNO OBRAZOVANJE (formalno) kao dio glomaznog, zakonski legitimiranog sustava, sve teže prati brzinu kojom čovječanstvo dolazi do novih informacija te znansvenih spoznaja.

Stoga se danas u formalnom sustavu obrazovanja i traže nova rješenja kako bi ga se učinilo fleksibilnijim i dinamičnijim u praćenju tih brzih promjena. U državama koje dovoljno i kontinuirano ulažu u obrazovanje, koje nemaju izražen problem svjetonazorskih i drugih podjela, koje su otvorenije prema različitostima te koje su jasno definirale svoj smjer gospodarskog razvoja, novi koncepti postoje i primjenjuju se već odavno.

Mi smo tek ove godine pokrenuli promjene, novi koncept slikovito nazvan Škola za život, ali trebamo biti svjesni da je kontekst u kojemu provodimo ovu reformu opterećen brojnim društvenim, političkim i gospodarskim nejasnoćama, što nikako ne ide u prilog nama učiteljima.

Stoga u ovoj reformi trebamo hrabre, odvažne i kompetentne učitelje koji će imati snagu „pogurati” sve ono što je desetljećima zacementirano u našem društvu.  

………

✿ U PRILOGU OVOG TEKSTA ✿ 

PRIJEDLOG INTERPRETACIJE KRATKOGA IGRANOGA FILMA

I’m Here, Spike JONZE

………

IZ PERSPEKTIVE UČITELJA, takav komad posla u najboljem je slučaju – veliki izazov.

REFORMA SE NEĆE MOĆI RAZVIJATI U PRAVOME SMJERU ako se i hrvatski učitelj „ne nasloni” na sve blagodati informalnog i neformalnog obrazovanja, ako maksimalno ne implementira sva svoja znanja, vještine i sposobnosti do kojih je došao i do kojih će doći i tim oblicima učenja.

Opterećenost prethodno navedenim neriješenim pitanjima u našem društvu nije mala, i baš zato hrvatski učitelj, osim hrabrosti i odvažnosti, treba i mnogo samopouzdanja. Za neprestano istraživanje u svome nastavnom procesu, u kontekstu u kojemu djeluje i radi.

Trebat će brzo donositi odluke unaprjeđujući svoju nastavu te biti svjestan da će se pritom često naći u situaciji „hodanja po rubu” gdje mu sustav neće možda biti zaštita. Kao i do sada, on će i u provođenju ove reforme biti trom i spor, što je već očito od samoga početka, iako se svim silama trudi ostaviti drugi dojam. Imat će propuste, jer unatoč lijepim vijestima iz stožera reformatora politike koje ga prate još nisu dovoljno vjerodostojno pokazale da im je obrazovanje važnija stvar od, primjerice, nogometa.

Bavim se poučavanjem, ono je moj posao i životni poziv. Poučavanje je postalo moj posao zahvaljujući završenim školama, tj. u konačnici studiju na Učiteljskom fakultetu. Diplome su dale legitimitet mome znanju, vještinama i sposbnostima. A činjenici da je postalo i moj životni poziv, zahvaljujem i cjeloživotnom učenju, u kojemu je veliko težište upravo na neformalnom i informalnom obrazovanju.

Sklonost istraživanju, težnji za dubljim spoznavanjem svijeta oko sebe te u konačnici i tome da poučavanje doživim plemenitim i smislenim životnim putem koji ću odabrati, uvelike su pridonijele karizmatične i snažne osobnosti nekih mojih učitelja i profesora.

U mom slučaju to su bili ljudi dovoljno otvoreni, bliski učenicima i uvijek spremni na razgovor o brojnim temama koje su nas zanimale, bile nam važne za život, iako ih nije bilo u nastavnome planu i programu.

Koji su se trudili usmjeriti nas i na brojne sadržaje „izvan okvira”. Jer su nas, svoje učenike, kontinuirano osluškivali, znali dobro vidjeti i čuti, a istodobno bili i povezani na stvarnost. To su ljudi koji su u pravom smislu te riječi bili intelektualci, jer su imali petlju svemu pristupati kritički, čak i obrazovanju koje su predstavljali. Oni koji su nas učili da sve treba propitivati, baš sve autoritete.

Svoju ulogu u školi, barem u mome slučaju, imali su i „loši” učitelji. Oni nepravedni, slabije motivirani, dosadni, nedovoljno kompetentni, katkad i zlonamjerni.

U sprezi sa spoznajama do kojih sam dolazila spontanim, informalnim učenjem, prije svega putem filmova, stripova, glazbe i drugih medija, u raspravama s prijateljima, lošiji i bezlični učitelji bili su dokaz da za život i opstanak trebam i zdravu dozu bunta. Možda sve to „usputno spoznavanje” ne bih smatrala bitnim i povezivala sa znanjem stečenim u školi da mi moji dobri učitelji nisu osvijestili da su i ti sadržaji, iskustva i doživljaji i te kako učenje za život te dobra smjernica da se razvijemo u ljude koji se ne boje znanja. Da me nisu naučili kako i što činiti s tim buntom da bi bio konstruktivan, društveno prihvatljiv i legitiman. Da mi nisu dali dobre temelje građanskog odgoja i obrazovanja, poučili koliko je važna umjetnička katarza i objasnili mi zašto svaka politika s lošim namjerama malo ulaže u obrazovanje, kulturu i umjetnost.

U prilogu ove kolumne nalazi se prijedlog za interpretaciju filma koji nije u nastavnome planu i programu, ali ono što se uz njega može realizirati u nastavi izvrsno povezuje sve što sam prethodno spomenula. Filmska kultura idealna je za osnaživanje građanskog odgoja i obrazovanja te drugih međupredmetnih tema, ali je prije svega – filmska kultura. Napominjem to, jer interpretacija filma i filmskih izražajnih sredstava treba biti primarna uloga filma u nastavi.

Film na kojemu se zasnivaju moji prijedlozi 2010. godine debitirao je na jednom od najznačajnijih američkih festivala nezavisnoga filma – Sundance Film Festivalu. Neki od cijenjenih redatelja današnjice, kao što su Quentin Tarantino, Paul Thomas Anderson, Darren Aronofsky i drugi, upravo su na ovom Festivalu doživeli svoj veliki proboj iz nezavisne produkcije na filmsku scenu.

Vrlo je izdašan za učenje o „filmskom jeziku”, jer upravo filmskim izražajnim sredstvima izražava i sve ono bitno vezano za temu. U njega sam se zaljubila na prvi pogled te ga već mnogo godina provodim u nastavi hrvatskoga jezika s učenicima viših razreda, ali i sa svojim malcima u četvrtome razredu, jer oni vole izazovnije filmske zadatke, a dobro su svladali „filmski jezik” i u izvannastavnom radu. Možda će nekim učenicima 4. r. biti prezahtjevan, ali kako svi razredi nisu isti te svi učitelji ne rade jednako, prepuštam učiteljima da procijene jesu li njihovi „mlađi” razredi spremni za ovaj naslov.

Učiteljice/učitelji koji vole prelaziti „ograde” predmetno-satnoga sustava te predmetnjaci koji međusobno dobro surađuju, znat će koje sve nastavne predmete i teme mogu obogatiti ovim prijedlozima. A znat će ih i razviti i dopuniti.

U nekoj od sljedećih kolumni podijelit ću još neke ideje za najmlađe učenike, a do kojih sam došla istražujući baš o ovom filmu te njegovu autoru.

Spontanim, samoinicijativnim, svjesnim istraživanjem na koje su me potaknuli moji dobri učitelji koji su imali hrabrosti sa svojim učenicima „zagrabiti” dublje i snažnije. Učitelji koji su bili svjesni važnosti cjeloživotnog učenja desetljećima prije nego što se o njemu počelo govoriti.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………