[ Piše: Dinka JURIČIĆ ] 

Da vidim, ne bi me trebalo upozoravati. Ne vidim i ne marim.

Nešto pomalo slično empatiji svojstvo je uprogramirano u sve vrste sisavaca zato da bi se brinuli za svoje potomke dok se ne osamostale.

Pokusi sa samo nekoliko tjedana starim bebama u rodilištu dokazuju da je i ljudima takva osobina urođena: bebe zrcale elementarne emocije drugih beba i počinju plakati kad neka druga beba zaplače.

Nažalost, ta sposobnost elementarnoga suosjećanja s drugima je poput svih drugih sposobnosti i vještina: kržlja i gasi se ako ju se ne njeguje.

Heinz Kohut, otac self-psihologije, empatiju je smatrao čovjekovim unutarnjim istraživanjem samoga sebe kojim se dolazi do razumijevanja iskustva drugih ljudi. Empatiju je smatrao temeljnom ljudskom zadužbinom, poput vida, sluha, dodira ili mirisa.

Zahvaljujući tomu što razumije sebe empatična osoba u stanju je osjetiti kako se netko drugi osjeća u vlastitoj koži, u stanju je vidjeti svijet njegovim očima. Samo osobe koje to mogu uspijevaju odabrati pravu reakciju/ponašanje kao odgovor na tuđa raspoloženja ili postupke.

Empatiji je, dakle, preduvjet poznavanje sebe kako bi se moglo shvatiti druge i na ispravan način se prema njima ponašati.

Kohut je istraživanjima ranog obiteljskog života kasnijih psihopata dokazao da je većina tih bolesnika potekla iz obitelji u kojima roditelji nisu mogli ili nisu znali suosjećati sa svojom djecom.

Kad čovjek malo razmisli, dođe do zaključka da su zapravo sva zla na ovome svijetu oduvijek činili samo ljudi u kojima nema empatije, kojima je svejedno za druge, ljudi koji su na neki način ostali ili postali emocionalni invalidi.

• Jeste li ikad razmišljali o tome zašto se većina učenika u nižim razredima umiri kad vidi da je svojim ponašanjem rastužila učiteljicu, a zastrašujuće mnogo učenika viših razreda ostaje ravnodušno pred slomljenom učiteljicom?
• Prestali su primjećivati, prestali mariti, zar ne? Nemaju empatije.

…………

Kako djecu naučiti da (p)ostanu empatična?

Samo strpljenjem.

…………

Empatija nije lekcija koju ispredajemo u sat vremena pa je onda djeca zapamte za cijeli život, nego način života i ponašanja koji dugo treba brusiti i njegovati da bi se razvio u naviku.

Kao što je to uvijek kod pitanja KAKO?, recepata ima onoliko koliko ima kuhara i njihovih ukusa. Nećete, međutim, pogriješiti ako krenete od Coveyja. U knjizi Sedam navika uspješnih ljudi Stephen R. Covey piše (između ostaloga) i o nečemu što slikovito naziva emocionalnim bankovnim računom.

Ne možeš, veli Covey, očekivati da netko bude empatičan prema tebi ako prije toga nije osjetio tvoju empatičnost prema sebi. Ne možeš podizati s računa na koji prije toga nisi ništa uložio. Tako jednostavna, a tako prepoznatljiva istina, zar ne?

■ Ovdje je link na Kohutovo slavno predavanje o empatiji iz 1981. godine: https://www.youtube.com/watch?v=ZQ6Y3hoKI8U

Piše: Dinka JURIČIĆ