Međutim, nezadovoljstvo drugima mačji je kašalj u usporedbi s nezadovoljstvom SOBOM. Čovjek nezadovoljan sobom često razbacuje goleme količine energije i vremena nastojeći se svidjeti drugima, pretvarajući se da je onakav kakav nije.

Divno je kad želimo promijeniti sebe i biti bolji. Ali pretužno je kad se ta želja za boljim sobom završi samo na izvanjskome, na onome što se vidi. Cijeli konzumerski svemir živi od ljudi nezadovoljnih svojim izgledom, njima je najlakše manipulirati: nametati im uzore, mode, trendove, brandove… učiniti ih kupcima. Mediji, posebice društvene mreže, svesrdno im u tome pomažu: rijetko je susresti djevojčicu koja ne želi jednoga dana izgledati kao nova Kim Kardashian, ali je tisućama puta rjeđe susresti djevojčicu koja jednoga dana želi biti poput Cynthie Kenyon.

Kim Kardashian samo je metafora svjetonazora izvanjskoga. Prodaje san našega doba: što dulje izgledaj zavodljivo i mladoliko, sakrij svoje nesavršenosti i svoje starenje… Za vrijednosti koja ona promiče dovoljna je kozmetika, estetski kirurzi, skupe krpice i modni dodatci. Ako imaš dovoljno novca da si to platiš, i ti možeš biti poput Kim.

I Cynthia Kenyon je metafora, ali za sasvim drukčiji svjetonazor. I ona se bavi snom našega doba: produljivanjem mladosti, odgađanjem starosti… ali čini to na nadosobnoj razini, baveći se znanošću.

Svaki pedagoški gen u meni vapi od želje da učenicima održi predavanje o tome da ne budu poput Kim, nego da budu poput Cynthie. Međutim, tko sam ja da odabirem i odlučujem umjesto njih? Kim je od svog svjetonazora razvila nevjerojatno unosan posao, a Cynthia, jedna od najboljih živućih biokemičarki današnjice, živi od svoje plaće… Zapravo bih svoje učenike trebala usmjeriti na nešto drugo: na ono nevjerojatno što povezuje Kim i Cynthiu – učenje. Kim je naučila postati Kim jednako kao što je i Cynthia naučila biti znanstvenica. A upravo to je sveta uloga nas učitelja i roditelja: zaljubiti djecu u učenje i razviti im naviku učenja. A svjetonazoru ih učiti vlastitim životom.

Prvo bih svojim učenicima pomogla da nauče najvažniju životnu lekciju: voljeti i prihvaćati sebe i procjenjivati se prema svojim, a ne prema tuđim mjerilima. Pokazala bih im fotografije kojima Peter DeVito otkriva ljepotu ljudi čija je koža puna prištića i akni ili fotografije južnoafričke albino manekenke Thando Hopa ili Winnie Harlow koja je upravo vitiligo (bolest depigmentacije kože) iskoristila da se nametne kao vrhunski model. Nema čovjeka koji nije lijep, ljepota dolazi iznutra. Ako prihvatiš sebe i voliš sebe, ako si sam sebi prijatelj, a ne neprijatelj – zračiš ljepotom bez obzira na to kako izgledaš i koliko si star. Ne moraš se maskirati, retuširati, fotošopirati… ne možeš zračiti onime što nisi.

Druga životno važna lekcija koju bih pomogla svojim učenicima da nauče bila bi – navika učenja. Zadala bih im da se (besplatno) pretplate na Highbrow,  jednu od platformi za stjecanje navike učenja. Naime, Highbrow nudi neodoljive male e-mail tečajeve koji traju po deset dana, s time da svaki dan dobiješ po jednu jednostavnu i kratku lekciju za koju je dovoljno samo pet minuta čitanja i promišljanja. Kad prođeš sve lekcije, polažeš lagani ispit. Nakon toga možeš upisati neki novi od 2500 tečajeva koje nude. A nude doista za svakog ponešto: od osobnog rasta do umjetnosti, poduzetništva, STEM područja, filozofije, fotografije, učenja stranih jezika… Zajednički je nazivnik svih tih tečajeva: Ne propusti dan da ne naučiš nešto novo. Postani pametniji učeći deset dana, svaki dan po pet minuta. Potaknula bih učenike da svakih deset dana odaberu neki od tečajeva i da nakon svakog tečaja ispričaju ostalim učenicima u razredu što su naučili te da – slušajući što su drugi naučili – šire svoje krugove zanimanja… I da im se osladi. Da im učenje (pa makar i mini-tečajevima) postane stil života…

Nezamjenjivi dio učiteljskoga (i roditeljskoga) posla zapravo je pomalo terapeutski: djeci treba pomoći da prihvate sebe, da shvate da je svako zlo privremeno, kao što je i svako dobro privremeno te da se neće dogoditi nikakvo drugo čudo osim onoga što smo ga sami stvorili. Kako? Učenjem: radom na sebi, promatranjem, brušenjem svojih vještina, umrežavanjem, kreativnim razmišljanjem… Ono što postignemo učenjem mijenja nas iznutra. A kad se iznutra promijenimo, promijenit će se i vanjska stvarnost, i to u našu – korist.