Dinka JURIČIĆ, urednica za cjeloživotno obrazovanje u Školskoj knjizi i motivacijska govornica... Uživa u učenju koje nikad nije bilo tako lako i tako izazovno kao danas. Internet koristi kao svoju osobnu golemu knjižnicu u kojoj joj je sve dostupno. Društvene su mreže njezina Agora. Sve što nauči dijeli dalje. Čvrsto vjeruje da se znanje množi dijeljenjem.
ŠKOLA BEZ ZIDOVA [02]
Samopouzdanje – najvažniji sastojak recepta za dobro učenje
objavljeno: 14. travnja 2020.

Samopouzdanje je pozitivan način na koji sebe doživljavamo.  Biti samopouzdan znači voljeti sebe i voljeti osjećaj zadovoljstva sobom, dobro se osjećati u vlastitoj koži,  vjerovati u sebe i svoje sposobosti, znati koliko vrijediš bez obzira na to što drugi mislili o tebi i kako te procjenjivali. Kad voliš sebe i vjeruješ u sebe, nemaš se potrebu nadmetati s drugima, dokazivati da si od nekoga bolji, pobjeđivati: tvoja slika sebe jednostavno ne ovisi o tuđim pohvalama, nagradama, laskanju… ocjenama. I eto nas, stigli smo do kvake!

Iz školskih ocjena, naime, mnogi iščitavaju sasvim pogrešnu poruku učeniku: ako nemaš dobre ocjene – ne valjaš, lijen si, glup si… Nije istina! Sve je više iznimno inteligentne, drage, vrijedne djece koja imaju loš školski uspjeh i zbog svojih se loših ocjena vrte u nesretnom krugu niske motivacije za učenje, odustajanja i lošeg učenja. Poistovjećuju se sa svojim lošim ocjenama: vjeruju da je loša ocjena presuda o njihovim sposobnostima i njihovu karakteru. Djeca tako zdrobljenoga samopouzdanja, puna sumnje u sebe i straha od neuspjeha zapravo i ne mogu zaista učiti: oni će, doduše, zapisati ono što im je rečeno da urade, zapamtiti ono šti im je rečeno da zapamte, učiniti (ako mogu) ono što im je rečeno da učine, ali obično neće ići dalje od toga. Neće promišljati, istraživati, vagati ono što čuju, neće postavljati pitanja da im se razjasni ono što ne razumiju. Odradit će bez mnogo  radosti ono što su prisiljeni odraditi. Učenje će im zbog toga biti muka. Manjak samopouzdanja drži nas zarobljenima u našoj zoni udobnosti: neskloni smo mijenjati svoje navike i ponašanja iako smo svjesni da su loši. Djeca koja nemaju samopouzdanja, plest će kotac kao otac: opirat će se promjenama, a nabrušeno će odbaciti sve savjete i ideje o bržim, lakšim i boljim načinima učenja.

Kako pomoći djetetu da stekne i učvrsti svoje samopouzdanje? Na žalost, nema brzinskih prekonoćnih rješenja, tabletice, ni čarobnih riječi. Pomaganje u gradnji nečijeg samopouzdanja je dugotrajni, višegodišnji proces stvaranja povjerenja koji traži dosljednost: neće pomoći ako dijete oduševljeno hvalimo za svaku sitnicu, a istovremeno omalovažavamo ocjenu koju je dobilo i prigovaramo mu što nije viša. Neće pomoći darovane petice za koje osjeća da ih nije zaslužilo. Neće pomoći ako mu postavljamo pitanja  na koja očekujemo odgovore koje želimo čuti, a nismo spremi uložiti  vrijeme i trud u slušanje onoga što bi nam ono sámo željelo reći. Neće pomoći ni ako slušamo na  pola uha dok radimo nešto drugo, ni dijeljenje savjeta umjesto razgovora s njim.

A što će pomoći? Odvajanje bitnog od nebitnog!

Nesamopouzdanoj osobi sve se čini bitno: misli da mora zapamtiti sve što učitelj kaže, sve što piše u udžbeniku i riješiti sve zadatke iz udžbenika i vježbenica. Gubi na to mnogo  vremena i energije, a nepotrebno je. Nije sve jednako bitno! Biti samopouzdan u učenju znači moći samostalno razlučiti bitno od nebitnoga i imati hrabrosti odlučiti to nebitno zanemariti i preskočiti. Odlična bi vježba za razlučivanje bitnoga od nebitnoga mogla biti nešto što naizgled nema veze s učenjem. Na primjer: Pogledaj središnju dnevnu informativnu emisiju i izdvoji tri vijesti koje su po tvojem mišljenju ključne.

  • Odabere li dijete prve tri vijesti u emisiji smatrajući ih ključnima, znači da zapravo ne razmišlja previše: samo mehanički slijedi ponuđen tuđi (urednikov) odabir prioriteta.
  • Odabere li vijesti o sportskim transferima ili životima poznatih, znači da brka kriterije bitnog i zanimljivog. Nije bitno sve što je zanimljivo.

Ono što bi dijete u toj vježbi trebalo naučiti jest: u informativnoj emisiji tebi je bitno samo ono što ima neke veze s tvojim životom i čije ćeš posljedice osjetiti na svojoj koži. Kakve veze s tobom ima kolika je plaća nekog nogometaša ili zašto se raspao brak neke glumice? Razmisli može li novo drastično zaduživanje države, rasipanje državnog novca na besmislene projekte, otpuštanje radnika s posla i smanjenje njihovih plaća imati ikakve veze s tvojom budućnošću ili budućnošću tvoje obitelji.

Isti kriterij vrijedi i za razlučivanje bitnoga od nebitnoga u učenju. Prije nego što učenik krene učiti novu lekciju, moraju mu biti jasne tri stvari:

koje podatke trebam zapamtiti

koje koncepte trebam razumjeti da ih mogu objasniti svojim riječima

u kojim se postupcima i procedurama trebam izvještiti da mogu riješiti konkretne zadatke.

Znam, reći ćete da dijete koje nema samopouzdanja nikako ne može samo procijeniti ni prvo, ni drugo, ni treće. Doista, ne može. Ali može naučiti da ono što JOŠ UVIJEK ne može procijeniti sámo, može, smije i treba pitati svoje učitelje u komunikaciji na daljinu.

Eto, to je prvi korak u gradnji samopouzdanja u učenju: USUDI SE PITATI ono što ne razumiješ. PITAJ! Kucaj. Ne pokucaš li, nitko ti neće otvoriti vrata.

Autor: Dinka JURIČIĆ