Ne mogu vjerovati da sam tek godinu dana u mirovini. Čini mi se da su stoljeća prošla otkako sam otišla iz Školske knjige, iz školskih zbornica i učionica.

Sad kad se svega sjetim, osjećam ponos zbog svega u čemu sam sudjelovala i u čemu sam ostavljala svoj trag.

Knjige su oduvijek bile moja strast.

Prije šezdesetak godina sam kretala u prvi razred u vukovarskoj osnovnoj školi Ive Lole Ribara. Na klupi su me dočekali moji prvi školski udžbenici.

Sjećam se još njihova mirisa punog obećanja, tajni i divnih priča koje čekaju da ih otkrijem. U to doba bila sam uvjerena da su ih – samo za mene – napravili dobri anđeli.

Kad sam se prije tridesetak godina prvi put penjala do drugoga kata širokim stubištem zgrade Školske knjige u Masarykovoj, vratilo mi se sjećanje na anđele.

Onaj nevjerojatan osjećaj anđela koji su me odabrali, koji me vole i koji me čekaju…

Koji su me pozvali da budem jedna od njih i s njima pravim knjige, zaljubljujem djecu u učenje i u čitanje…

I svim srcem sam to činila sve do svog posljednjeg radnog dana.

Ova prva godišnjica odlaska u mirovinu učinila me sentimentalnom. Cesarić u jednoj svojoj pjesmi kaže: “… jer knjiga ta što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava”.

U svakoj knjizi Školske knjige je i dio mene.

Hvala svima koji ćete ih odabrati i za sljedeću školsku godinu.