Što vam vaši učenici kažu kad ih nakon puno godina sretnete? Po čemu vas pamte? Na čemu su vam zahvalni?
Ono što nakon puno godina pamtimo o svojim učiteljima najčešće nisu ni lekcije ni gradivo. Pamtimo ih po onome čime su nas nadahnuli, po svjetovima koje su nam pomogli otkriti, toplini kojom su zračili, po snazi i vjeri u sebe koju su u nas ulili, razgovorima koje smo vodili… Pamtimo ih po životnim lekcijama, a ne onima iz plana i programa, zar ne?
Bilo bi divno kad bismo uvijek na kraju godine ispraćali svoje učenike opuštenim razgovorom o ljudima kakvi bi mogli postati, ciljevima do kojih bi mogli stići i navikama koje bi trebali razviti žele li postići ono o čemu sanjaju. Djecu treba naučiti da čovjek ne može odabrati svoje emocije, ali može naučiti odabirati svoja ponašanja i navike, može naučiti njima upravljati. Kako to čine uspješni ljudi?
Što želim da mi moji učenici jednoga dana kažu? Po čemu želim da me pamte? Na čemu želim da mi budu zahvalni? Danas im moram dati ono što želim da sutra imaju.
Piše: Dinka JURIČIĆ