Hrvatski su se učitelji u vrlo kratkom roku, s iskustvom koja su raznovrsna, s umijećima i znanjima u primjeni tehnologije, koja su također raznovrsna i često međusobno neusporediva, s voljom i entuzijazmom, također različitim od osobe do osobe – ipak uspjeli organizirati i pristupiti nastavi na daljinu.

Iz Ministarstva je u tom pogledu stigla i procjena i (samo)pohvala da je Hrvatska po tom pitanju „najbolja“, ili „među najboljima“ u Europi te da se druge zemlje raspituju o hrvatskom  programu i organizaciji takve nastave pri čemu je osobito istaknuta nastava posredovana televizijskim programima. Među učiteljima su takve poruke izazvale određenu dozu nevjerice, pa i smijeha, možda i koju suzu, jer hrvatski profesori i učitelji najbolje znaju u kakvim prilikama, i neprilikama, rade, s čim se sve nose i suočavaju te koliku institucionalnu podršku pritom primaju.

Nastava na daljinu nije zamjena za redovitu nastavu, a nije ni – prava nastava na daljinu

Bilo bi dobro u svemu tome ne smetnuti s uma: Nastava na daljinu nije zamjena za redovitu nastavu u učionici, niti to može biti. Pritom valja istaknuti i to da ovakva nastava na daljinu kakvu vidimo, u njezinim najrazličitijim oblicima, da se već nekoliko tjedana provodi u hrvatskim domovima, uopće nije PRAVA nastava na daljinu, kakvi su primjerice organizirani internetski tečajevi i edukacije, koji postoje odavna, i prije situacije uzrokovane pandemijom i koje vode za takvu nastavu obučeni profesionalci. Treba li uopće spominjati, takvi tečajevi i obrazovni sadržaji – u pravilu – nisu besplatni, nego se, nerijetko i po znatnim tarifama, plaćaju, a njihovi polaznici sami odabiru žele li ih pohađati pa stoga nema ni otpora takvoj nastavi, što se za aktualnu opću nastavu na daljinu ne bi moglo reći.

Nastava na daljinu koja se provodi u hrvatskim školama i svim drugim školama obuhvaćenim mjerama za suzbijanje pandemije širom svijeta, nije unaprijed planirana i pripremljena nastava, učitelji su u njezinu oblikovanju i osobito u njezinoj provedbi u velikoj mjeri prepušteni sami sebi, svojim znanjima i vještinama nerijetko stečenima izvan profesionalnih obveza i edukacija, u najvećoj mjeri za svojim računalima, sa svojim više ili manje dovoljnim internetskim vezama, u prostoru u kojem žive i sa svojim računima za električnu energiju.

Uz sve to, i svojim procjenama što mogu dobiti od učenika za koje su zaduženi, i što im u ovim uvjetima najviše i najbolje mogu ponuditi.

Potreba razumijevanja i usklađivanja pristupa na svim stranama obrazovnoga procesa

Uslijed takvih i sličnih pitanja i zabluda koje preplavljuju društvene mreže i internetske portale, nailazim na zapis koji je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti Ankica Golubić Markač, nakon prvobitne zapitanosti ima li njegovo objavljivanje smisla ili ne, ipak objavila na društvenoj mreži. U živom i slikovitom pregledu situacije, pokazuje zašto radi upravo tako kako radi i zašto od hrvatskih učitelja nije realno očekivati da dodatno opterete svoj život, koji je ionako već – preopterećen.

Dok čitate, bilo bi korisno sjetiti se i toga da se isto to, o čemu govori tekst iz perspektive profesorice koja vodi nastavu na daljinu, može primijeniti u većini domova u kojima žive učenici koji pristupaju toj nastavi; i njihove su internetske veze slabe ili nikakve, i njihovih je članova više negoli bi u tom trenutku bilo potrebno, i njihovim računalima padaju programi, a mlađi brat se baš sada rasplakao, ni oni nemaju svatko svoju sobu… A često se to ne usude ni spomenuti.

Tekst je izvrstan poticaj na međusobno razumijevanje, a uz to i na potrebu promjene pristupa u nekim stvarima, na objema stranama obrazovnoga procesa. Zapravo, ne samo na dvjema; na svim stranama, koliko god da ih ima.

OBJAVU DONOSIMO U CIJELOSTI.

Dugo sam se premišljala o tome objaviti ovo ili ne. Presudila je još jedna kritika, kakve stalno čitam, rada nastavnika na daljinu i mudar zaključak koji se neprestano ponavlja, a to je da slanje materijala učenicima nije nastava. 

Ponajprije ću se oglušiti na izazov da komentiram nerazumnu ideju kako bi nastava na daljinu uopće mogla i trebala biti zamjena za pravu nastavu. Tko to misli, ionako mu nema ni argumenta ni pomoći. 

Želim se osvrnuti na zahtjev da se učitelji snimaju i učenicima šalju snimku sebe kako predaju nastavno gradivo, ili, još jače, da to rade u realnom vremenu.

Kako mali Ivica zamišlja, dakle, nastavu na daljinu?

1.) Učitelj ima u svom stanu svoju radnu sobu, po mogućnosti sa školskom pločom po kojoj piše i briše. 

2.) Učitelj živi sam i nema ni kučeta ni mačeta ni ikakvih drugih živih ometajućih faktora dok se snima.

3.) Učitelj ima zvučno izoliran stan, dakako, pa nema ni neživih ometala.

4.) Učitelj ima superbrzi internet, laptop s kamerom, jasno, i slušalice. 

Kako izgleda stvarnost?

1.) Učitelj nastavu drži u svojoj kuhinji, kupaonici, spavaonici ili nekom takvom mjestu. 

2.) Učitelj ima partnera, djecu školarce, psa ili mačku, staru majku koja ne smije izlaziti iz svoje kuće, a živi na drugom kraju grada i trebaju joj lijekovi i namirnice. Učiteljeva djeca također pohađaju nastavu na daljinu i trebaju svoj mirni kutak, partner mu možda također radi od kuće i treba mu tišina i koncentracija.

3. ) Učiteljevi susjedi raskrčuju ruševine od potresa i viču vani, kose svoja dvorišta i slično. Susjedi se druže dovikujući si s prozora. Dobro, reći ćete, neka učitelj zatvori prozor i stavi naljepnicu na vrata da poštar ili susjed ili dostava ne bi zvonili i omeli držanje nastave uživo. 

4.) Učitelj ima jeftin i spor net na koji se “nakače” svi iz točke br. 2 pa je onda još i sporiji. Učitelj nema laptop s kamerom i nema slušalice (ta djeca kao da jedu te slušalice, a kad se koje i nađu, uvijek jedna ne radi). Učitelj ima stari PC bez kamere jer laptopi trebaju djeci za školu, i taj PC i taj spori internet učitelj je sam platio, pa kakav je – dobar je. 

I zato me nećete vidjeti ni u kakvom videu, nećete se sa mnom vizualno virtualno družiti u realnom vremenu. 

Ako vam moji materijali, prezentacije, linkovi, križaljke, kvizovi i igrice nisu dobri ni dovoljni, možete se ljutiti do mile volje. To je sve što ćete od mene u nastavi na daljinu dobiti, ma koliko se ljutili.

Ako vam česta i obilna pisana komunikacija sa mnom nije dovoljna, nije vam dosta što vam promptno i spremno odgovaram na sve vaše potrebe i objašnjavam nejasnoće, nego me baš želite gledati, ja sam jako polaskana, ali to se neće dogoditi.

■ NAPOMENA ■ autorica objave: Ankica Golubić Markač, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, s više od tri desetljeća rada u neposrednoj nastavi ■ napisala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Izvornu objavu možete naći OVDJE.