Slušajući vijesti o širenju COVID-a 19, svi smo se pribojavali da će pandemija prijeći granice naše domovine.  Dogodilo se, na žalost, neizbježno i uskoro je najavljeno zatvaranje škola u Istri. I mi ostali počeli smo razmišljati što i kako s gradivom i nastavom na daljinu.

Dva tjedna. Trebala sam osmisliti što i kako. Nastava na TV-u. Zgodno i lijepo, ali pri tom su mi se nametnula neizbježna pitanja – koje će gradivo biti ondje prikazano, na koji način, koliko toga, jesam li to već s djecom prošla…Vjerojatno su to pitanja koja su mučila sve nas.

Postojao je i strah koliko će djeca ozbiljno doživjeti taj oblik nastave, budući da im je TV bio, do sada, samo oblik zabave. Moram pohvaliti i uredništvo HRT-a i učiteljice i učitelje koji su se izvrsno snašli u cijeloj toj priči.

Virtualna učionica pojavila se kao jedan od načina funkcioniranja dvotjedne nastavi na daljinu. Široka lepeza odabira, mnoštvo alata, već gotovih materijala i jedna prepreka – tehnički uvjeti. Neka djeca imaju stariju braću i sestre kojima su potrebna računala, roditelji rade od kuće, opet na računalu, a i moji osmogodišnjaci trebaju nadzor i pomoć odraslih.

U kontaktu s roditeljima dolazimo do rješenja – LISTIĆI!

Dok ide, pokušat ćemo tako.

Ubrzo su mi ponuđeni printeri, kopirke, laptopi, papiri, pomoć pri fotokopiranju, fascikli, košuljice…. Sva moguća tehnička podrška od strane roditelja – ali i distribucija.

Sve idealno, sve prekrasno, ali niti jedan dobar projekt nije dobar ako nema problema. Sada je to postalo moje mjesto prebivališta, jer ne stanujem  u istome mjestu u kojemu radim.

Imala sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene i moje želje da moja djeca nastave s radom koliko-toliko prema našemu planu i programu.

OPET NASTUPAJU RODITELJI – predlažu da njima šaljem mailom listiće za 2-3 tjedna jer se karantena nastavila do Uskrsa, pa poslije Uskrsa, pa do ne znamo kada, a oni će printati i slagati ih.

Distribuciju smo organizirali tako što su roditelji dolazili u određene četvrti po listiće i dijelili ih dalje, a ispunjene listiće dostavljali na isto dogovoreno mjesto.

Sada nastupa najzanimljiviji dio. Budući da ja nisam imala propusnicu, trebalo je ispunjene listiće dostaviti meni. Opet moji roditelji imaju ideje – nečiji šef stanuje blizu mene i ima propusnicu, jedna mama radi s mojim susjedom koji ima propusnicu… Dobri ljudi i snalažljivi roditelji – i sve se može.

Stizali su uradci moje djece, s radošću sam ih pregledavala, listala i zamišljala namrštena čela i prstiće kako stišću olovku i brišu gumicama, kako biraju najšarenije bojice dok boje crteže i slike… I sve to stizalo je  do mene zahvaljujući mojim roditeljima.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Komunicirali smo i putem Vibera i Zooma. Slala sam  im poveznice i prezentacije.

Slali su i  oni meni fotografije moje dječice u različitim aktivnostima, video snimke pjesmica iz glazbenoga, fotkice aktivnosti u vrtu, dvorištu; kako po najnovijem Domba piše broj 7, kako Fićo već naveliko slaže animacije svojih igračaka, Vigo preskače vijaču, kako Niko uspješno lovi ribu, kako jedna Marta vrtlari, a druga je pronašla djetelinu s 5 listova, Ana pravi šarene muffine, Kata otkriva tajne Worda, dok Luci igra gumi-gumi jer sada joj mama stigne pokazati svoju omiljenu igru iz djetinjstva, i naš Hrvoje, čiji su roditelji medicinari pa mnoga toga mora uraditi sam…

Predložila sam da radimo u virtualnoj učionici, ali rekli su roditelji: ”Ne damo naše listiće!” Kurirski im je posao dobro išao. Učiteljice iz produženoga boravka slale su dnevne kreativne zadatke u koje smo se uključivali i mi odrasli. Nismo mirovali ni vikendima. Roditelji su slali izazove, prihvaćali smo ih, slali snimke i nasmijavali jedni druge, a smijeha i radosti nikada dosta.

Kako su popuštale mjere, kažu mame, sve su dulje trajale primopredaje listića. Rodila su se neka nova prijateljstva.

Ipak, ima nešto što ni listići, ni ovi vrijedni i brižni roditelji, ni online nastava nisu mogli nadoknaditi, a što je našoj djeci najviše nedostajalo – VELIKI ODMOR!

■ Piše: Tatjana ČEPO, učiteljica 2. c ■ OŠ Ivana Filipovića, Osijek  ■ Radim već dugo godina kao učiteljica. Volim posao učiteljice i radujem se svakome danu provedenome u učionici ■