Moja šogorica, koja u Danskoj odgaja svoje troje djece, od ove je školske godine svoju stariju kćer počela podučavati kod kuće i oduševljena je već vidljivim dobrobitima homeschoolinga.

Ali ima i nas kojima podučavanje djece, iz raznih razloga koje ne treba osuđivati, baš i ne ide.

Na zidu naše kuhinje visi jedan crtež brokule koji je moja kćer Eva Lole nacrtala još u vrtiću. Svaki put kad bih pogledala taj crtež, u sebi bih zahvalila teti koja je sjedila uz nju i iz nje izvukla jednu tako genijalnu brokulu. Svaki put se pitam kako bi ta brokula izgledala da smo ju nas dvije crtale doma i bismo li ikad uspjele završiti crtež. Ne samo zato što ne znam dobro crtati [što me ne prijeći da s Evom Lole ponekad i crtamg, nego i zbog dinamike koju nas dvije imamo kad je riječ o zajedničkom učenju.

Roditeljstvo je za mene obostrano učenje, čak i kad je riječ o podučavanju.  

Loša sam u prenošenju informacija oko kojih nisam emotivno angažirana.

To je istina o meni koja se nazirala i ranije, a koja se posve razotkrila u ovo neobično doba u kojem se škola odvija – na daljinu. To na daljinu je ispalo relativno, budući da je Evi Lole koja je drugi razred osnove škole za svladavanje materijala koje učiteljice marljivo šalju, potrebna upravo moja – blizina.

Nas dvije zajedničko vrijeme volimo provoditi kreativno: u zajedničkom čitanju na glas, izrađivanju kolaža, igranju društvenih igara, slaganju legića…, ali kada bi njezino obrazovanje ovisilo o mojim interesima (koje sa zaraznim oduševljenjem prenosim na nju), nas dvije bismo čitale, razgovarale o filmovima i smislu života, kuhale, vježbale, meditirale i tražile povezanost u naoko nepovezanim događajima.

Matematike se, recimo, ne bismo ni dotaknule. A ona je baš neki dan izjavila kako je matematika najvažnija stvar u životu. 

Ono što me životno iskustvo naučilo, pretvorila sam u mudrost koju živim i lako prenosim dalje. U tome beskrajno uživam. Ali neka znanja u meni izazivaju otpor ili ravnodušnost, smatram ih besmislenima i često ih ignoriram. Upravo su neka od tih znanja ono što je mojoj kćeri potrebno.

U ovo izazovno vrijeme, kad smo istovremeno prisilno distancirani jedni od drugih, a nikad bliže svojim najbližima, kad shvaćamo da moramo živjeti dan po dan, a istovremeno misliti o neizvjesnom sutra, preuzimanje učiteljske uloge u kojoj se neki i ne snalazimo, lako može podići tenzije i izazvati frustracije.

Kad sam Evi Lole nakon prva četiri dana škole na daljinu rekla da povremeno osjećam frustraciju što nam ne ide lako kako sam zamislila i da mi se čini da nam treba previše vremena da svladamo svo gradivo u jednom danu, ona mi je predložila da se pravim da sam išla u školu za učiteljice i da se sad učim njoj biti učiteljica.

Osim što me ta ideja inspirirala da dalje glumim nespretnu učiteljicu koju ona može ispravljati, zbog čega nam je postalo zabavnije i lakše, shvatila sam da je sad posebno važno razgovarati direktnim, osobnim jezikom.

Reći djeci kako se osjećamo [u vezi svega, ne samo škole na daljinu], bez da ugrožavamo njihov integritet i bez da prenosimo svoju moguću frustraciju na učitelje koji se, zajedno s nama, nalaze u nepoznatom i neizvjesnom, čini mi se kao put koji će nas odvesti prema boljem sutra koje svi dozivamo. 

Neki će otkriti da ih podučavanje vlastite djece [za koje inače nemaju priliku] beskrajno veseli, drugi će, poput mene, još više biti zahvalni učiteljima koji njihovoj djeci mogu dati ono što oni ne mogu, bar ne tako lako.

Svi iz ove situacije imamo priliku – učiti. 

Škola se možda odvija na daljinu, ali  nam učenje, ono o životu i nama samima, nikad nije bilo bliže. [ Piše: Nastja KULOVIĆ ]