U izolaciji smo… već treći tjedan. Do sada smo napravili sve što nam je palo na pamet: pospremili ladice, crtali, čitali, kuhali. Ali dosada se polako počela uvlačiti kroz ključanicu, sasvim neprimjetno, pomalo, dok neke nije potpuno preplavila.

Krajem drugog tjedna stigla mi je poruka: „Učiteljice, ne znam što da radim. Ne zna više ni mama. Doossadnooo mi je! Želim da sve ovo brzo prođe!” Odgovorila sam: “Draga moja, i ja to želim! Znam da ti je malo dosadno jer se nemaš s kim igrati. Ali crtaj, piši, fotografiraj svog ljubimca i pronađi neki program da staviš njegove sliku u taj program pa nam napravi strip. Pjevaj karaoke… Nauči peći palačinke… Poslat ću ti još ideja!“ „Hvala! Najbolji ste! Volim vas!“

Sa svojim učenicima komuniciram svakodnevno. Šaljem im  zadatke koje trebaju riješiti, trudim se sama kreirati ili pronaći zanimljive kvizove ili igre vezane uz temu. Ali to očito nije dovoljno. Počela sam više proučavati mogućnosti digitalnih alata. Mnoštvo ideja sam pronašla u vrsnoj grupi Webučionica u kojoj kolegice nesebično dijele savjete i iskustva, pogotovo Sandra VUK, ali i Lidija CVETKO i Petrunjela KRAJAČIĆ.

Smišljala sam zadatke za svoje učenike koji nisu bili obavezni, a poticali su ih da istražuju određeni digitalni alat. Većina se uključivala i nastale su izvrsne knjige, panoi, snimke.

Moji učenici pretežno žive u stanovima što znači da vrijeme provode u zatvorenom prostoru. I njima i roditeljima treba pomoć i podrška. Treba im savjet kako kvalitetnije provoditi vrijeme zajedno.

TU DOLAZI NAŠA ODGOJNA ULOGA DO IZRAŽAJA, TU DOLAZE DO IZRAŽAJA LJUDSKE KVALITETE.

Možda bi netko rekao da to nije naš posao. Pa što je u ovoj situaciji naš posao, kako ga definirati?

Kako reagirati kada ti nakon potresa stižu poruke prestrašenih roditelja koji se sad brinu o osnovnim potreba. Kad ti svaki dan stižu poruke devetogodišnjaka koji su možda dijelom i sami doma jer roditelji moraju raditi, obaviti kupovinu i slično. „Učiteljice, dosadno mi je!” 

• 

• 

• 

• 

Ponešto su nam pomogli i susreti na Zoomu. Viđamo se ponedjeljkom, srijedom i petkom. Uvijek je veselo. Uzbuđeni su i kažu da jedva čekaju sljedeći susret.

Uvijek me pitaju: „A koje ćete nam dodatne zadatke dati ovaj tjedan?”

Nisu to neki spektakularni zadatci. Možda će ih neki smatrati i besmislenima. Ali nisu besmisleni… Njihov je cilj zaokupiti dječju pažnju, ispuniti im vrijeme i potaknuti na komunikaciju s drugim učenicima u razredu.

Ovaj tjedan fotografirali su svoje ljubimce, prave ili plišane. Drugi zadatak je bio razmisliti o tome što bi sada voljeli raditi i prikazati to kao „malu scenu” unutar kutije za cipele čime se postiže dojam trodimenzionalnosti. Svi zajedno se jako veselimo tim malim razrednim izazovima. Mislim da ću na taj način dobivati manje poruka: „Što da radim? Dosadno mi je!”

■  autorica: Sanela ŠKEVIN, učiteljica 3.b ■  OŠ Ivana Gundulića, Zagreb ■ Dugogodišnja učiteljica u školi u srcu Zagreba. Za sebe mogu reći da volim istraživati, poučavati izvan učionice i stalno nešto novo raditi. Vodim skupinu malih istraživača koji svaki tjedan izvode neke pokuse, pripremam učenike za LIDRANO, pišem igrokaze. Obožavam ERASMUS+ i projekte „eTwinning”. ■