Učiteljica sam s više od trideset godina radnoga iskustva i želim podijeliti svoje dojmove i  iskustvo nastave na daljinu. Živim, ali i radim u istome selu brežuljkastoga kraja, što ima prednosti kao i nedostataka, ali to je neka druga tema. Domovi mojih učenika poprilično su raštrkani po zaseocima našega zavičaja.

U samome početku nastave na daljinu dobro sam se snašla. Početkom školske godine počela sam uređivati razrednu mrežnu stranicu te sam se nastavila koristiti njome u nastavi na daljinu objavljujući na njoj nastavne sadržaje. I učenici i roditelji već su ranije pregledavali sadržaje o našemu radu, koje sam stavljala na razrednu stranicu.

Prvi veći problem na koji sam naišla bio je nedostatak digitalnih uređaja koji trebaju djeci kako bismo mogli učiti i raditi u nastavi na daljinu koja se realizira putem digitalne tehnologije. Mnoge obitelji nisu imale uređaj kod kuće kojim bi se učenik mogao koristiti, osim mobitela koji za ovakav način nastave i učenja nije bio dovoljan.

Vodim razred koji nije obuhvaćen reformom pa učenici nisu dobili uređaje na korištenje. Naš je ravnatelj bez imalo razmišljanja odlučio ustupiti sve tehnološke resurse naše škole  učenicima kako bismo im pomogli i kako bi svi učenici imali mogli sudjelovati u nastavi na daljinu.

Nekoliko dana dogovarala sam preuzimanje školskih digitalnih uređaja s roditeljima učenika jer tada su mjere zbog pandemije postajale sve strože i više ništa nije normalno funkcioniralo. Nisu bili dovoljni samo uređaji, postojala je i obitelj koja nije imala ni internetsku mrežu niti mogućnosti za kupovinu uređaja i uspostavljanje internetske povezanosti. Pomogli su naš župni Caritas i roditelj Davor KAJFEŠ, koji je ustupio svoj uređaj za internetsku mrežu i postavio ga u dom te obitelji. Tada sam mnogo naučila o širenju internetskoga signala. Mještanin, Danijel PETRAC, tehnološki stručnjak koji se stavio se na raspolaganje učenicima i učiteljima naše škole, spremno je pomogao svojim znanjem te su za nekoliko dana  svi moji učenici imali tehničke preduvjete za učenje.

Drugi problem s kojim sam se susrela moja je nedovoljna digitalna pismenost. Uočila sam kako su i učenici i roditelji trebali unaprijediti svoje digitalne kompetencije, ali istovremeno sam i ja unaprjeđivala svoje.

Komunikacija između učitelja i učenika nije mogla ostati jednosmjerna. Kakvi su rezultati rada i uradak učenika, u čemu im treba pomoći, koje su pogreške, razumiju li nastavne sadržaje i znaju li riješiti zadatke – sve su to bila pitanja na koje sam trebala znati odgovoriti.

U toj početnoj fazi učila sam i istraživala digitalne alate koji će najbolje poslužiti za izradu nastavnih materijala i sadržaja za učenje. Facebook, društvena mreža, učiteljske skupine i suradnja bili su mi od neprocjenjive pomoći. Imali smo međusobno probe, vježbali smo zajedno, dijelili uratke, savjete i znanje, bili međusobna podrška u novonastaloj situaciji. Nastale su bogate zbirke nastavnih materijala izrađenih u bezbroj digitalnih alata upravo zato da bi se što više pomoglo učenicima.

Posebno ističem Facebook grupu Webučionica koja je osnovana ranije i u kojoj učitelji samoinicijativno uče i razvijaju svoje digitalne kompetencije. Premalo se zna u javnosti za sve te sate rada i truda koje učitelji ulažu kako bi se što bolje nosili s izazovima suvremene nastave i nastave na daljinu.

Za vrijeme učenja korištenja nekoga digitalnog alata prenosila sam znanje učenicima i roditeljima. Roditelji su se trudili pomoći koliko su znali i mogli, a kasnije je njihova angažiranost u našoj nastavi postajala sve manja jer su učenici sve više zadataka mogli napraviti samostalno.

Naša nastava i učenje na daljinu postajala je sve uspješnija. Naučili smo pisati i uređivati slajd u zajedničkoj prezentaciji, pisati u digitalni dokument, priključiti se i sudjelovati u videokonferenciji, snimati audio zapise čitanja i pjevanja u Flipgridu, stavljati radove na Padlet, izrađivati kolažne fotografije, rješavati digitalne kvizove pa čak ih i izrađivati. Učenici su izvršavali sve zadatke rabeći sve više web alata za suradnju.

Uveli smo i svakodnevne virtualne sastanke.

Nestrpljivo iščekivanje objave zadataka za idući dan na mrežnoj razrednoj stranici, kao i objava poveznice za virtualni sastanak, pokazatelji su mi da sam na dobrome putu.

Učenica našega razreda jednom nam je prilikom rekla da se osjeća kao na Božić kad nestrpljivo čeka jutro da vidi darove ispod bora. Smatram tu izjavu pohvalom i zahvalom za uloženi trud i rad.

Izazov je bio i rad s učenikom koji se školuje po promijenjenom obliku. Veselila me svaka njegova SMS poruka jer je stalno čitao i pisao, iako mu to nije bila zadaća.

Pokazalo se tijekom učenja na daljinu kako pojedinim učenicima odgovara takav način rada više od klasične nastave. Odmorni su, naspavani i biraju svoj tempo za rad. Isto tako nekim je učenicima trebala veća potpora i učitelja i roditelja kako bi izvršili zadatke, a u klasičnoj se nastavi ipak bolje snalaze.

Od samoga početka nastojala sam imati dobru komunikaciju s učenicima i pomagati im pa smo imali WhatsApp grupu. Smatrala sam važnim znati kako se osjećaju i imaju li poteškoća u snalaženju u toj novoj životnoj situaciji. Nastojala sam im biti podrška. Cilj mi je bio poticati samostalnost i odgovornost kod učenika i rasterećenje roditelja. Smatrala sam da si trebaju i međusobno pomagati i surađivati. Učenici su mi se javljali porukama i privatno.

S obzirom na njihovu dob i neuobičajenu situaciju, imali su veliku potrebu obavješćivati me o svemu što rade i izvan nastave i o svim događanjima u obitelji. Tako sam saznala da se omacila mačka ili je nečija ujna dobila bebu.

Ono što me posebno potaklo na razmišljanje i motiviralo za pisanje ovoga teksta glasovna je poruka učenice u subotnje predvečerje: „Učiteljice, meni se klima zub!“

Ne brinite se, bila su skoro 22 sata te subote kad je zub uspješno izvađen.

……………….

■ Piše: Renata KOLAREC, učiteljica ■ OŠ Slavka Kolara, Kravarsko ■