Lukas je Kovačić učenik 2. razreda OŠ Josipa Kozarca u Slatini, PŠ Donji Meljani. Došao je u 1. razred vrlo uplašen osjećajući se nesigurnim među djecom i odraslima.

Već u prvom tjednu prilagodbe na školu i nastavne sadržaje primijetila sam sljedeće poteškoće: poteškoće u komunikaciji (izgovarao je samo tri rečenice: Neću., O, da. i Ne želim.), pokazivao je strah od nepoznatog prostora pa bi se izolirao od ostalih učenika. Imao je ponekad napade straha plačući.

Krajem lanjskog rujna zamolila sam roditelje za razgovor o poteškoćama koje sam uočila.

Bolju sam komunikaciju imala s tatom koji je pristao da Lukas bude upućen na psihološko–pedagošku obradu.

S puno strpljenja i individualnog rada napredak se vidio do kraja školske godine. Sve se uspješnije koristio internetom samostalno se povezujući na određene mrežne stranice, gledao je Teletabise i druge crtane filmove. Precrtavao ih je.

Usvojio je pisanje tiskanih slova i od samog se početka snalazio pišući u crtovlje pisanke.

Tijekom drugog obrazovnog razdoblja likovno se sve više izražavao. Posebno je pokazivao interes za precrtavanje likova iz crtanih filmova i sve je češće crtao svoje doživljaje na ploči.

U 2. razredu Lukas je dobio pomoćnicu u nastavi.

Nije bilo poteškoća u prilagodbi na novu osobu, komunikacija je krenula tečno kao da se poznaju. Uz rad pomoćnice i puno truda te prilagodbu sadržaja iz svih nastavnih predmeta polako smo postizali sve bolji uspjeh.

Na početku sam školske godine primijetila da Lukas i dalje pokazuje želju za crtanjem pa sam mu dala bilježnicu u koju je crtao likove iz crtanih filmova, kasnije likove ljudi nalik na karikature, automobile na cesti i sl.

Htjela bih poručiti učiteljima, koji imaju u razredu učenike s poteškoćama u svladavanju nastavnih sadržaja, da ne posustaju u radu.

Razvijajmo kod djece koji imaju bilo kakve poteškoće one vještine u kojima su najbolji jer možda baš te vještine odrede njihovu budućnost. Imajmo viziju s takvom djecom, nikada ne znamo kamo će ih život usmjeriti.  Možda postanu likovni umjetnici, baš kao što će to, možda, postati i Lukas ili sasvim nešto treće.

Vjerujem kako ćemo mi, učitelji, biti dio njihova života, a ja sam osobno ispunjena jer učim uz Lukasa pa tako zajedno rastemo u znanju. Želim im svima sretnu budućnost nadajući se da će svoje mjesto naći među svima nama.

■  Piše:  Mirjana Prlić, učiteljica ■  OŠ Josipa Kozarca, Slatina ■