„Sposobnost pismenoga izražavanja nije obična vještina, to je svjestan i promišljen rad koji se temelji na znanju, sposobnostima i vještini. Pismeno izražavanje treba neprestano poticati u vezi s promatranjem sadržaja i posredne stvarnosti.“ (A. Sili, Život i škola, str. 64.)

Proces opismenjivanja učenika započinje polaskom u školu.

„Predmet Hrvatski jezik organiziran je u tri međusobna povezana predmetna područja: hrvatski jezik i komunikacija, književnost i stvaralaštvo, kultura i mediji.

Pismenost se u ovome dokumentu određuje kao sposobnost razumijevanja, tumačenja i vrednovanja tekstova različitih sadržaja i struktura, a tekstom se smatra svaki cjeloviti jezični i multimedijski izričaj. U svim se predmetnim područjima razvija komunikacijska jezična kompetencija i potiče se ovladavanje jezičnim djelatnostima slušanja, govorenja, čitanja, pisanja te njihovim međudjelovanjem; ujedno se potiče razvoj rječnika.“ (Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije, Zagreb, 2019.)

Strategije čitanja, pisanja, slušanja i govorenja međusobno su povezane. Temelje se na pravopisnoj i pravogovornoj normi.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti pojedinačnim stvaralačkim sposobnostima učenika. Osnovni temelj nastave jest osposobljavanje učenika za komunikaciju na standardnome jeziku. U tom predmetnome području dolazi do konkretne primjene teoretskoga znanja iz jezika, književnosti, kulture i medija koje je učenik usvojio u nastavi hrvatskoga jezika. Za uspješno pisano izražavanje potrebno je usvojiti hrvatski standardni jezik. Nadalje, nastava pismenosti mora poštovati karakteristike pojedine dobi učenika. Samo sustavno, svjesno i plansko vođenje nastave pismenosti vodi ka kvalitetnome pisanom izražavanju.

• 

• 

Treba istaknuti da usvajanje vještina pismenosti ne treba biti samo funkcionalna nego i ugodna aktivnost za učenike. Svaka planirana pisana vježba ima svoju neposrednu zadaću i svrhu. Budući da učenici žive u različitim sredinama, odnosno potječu iz različitih krajeva naše domovine i izvan nje, u govornoj su komunikaciji izloženi raznolikome rječniku. Na početku formalnoga školovanja aktivan rječnik prvoškolca obuhvaća nekoliko tisuća riječi. Zadaća je nastave pismenosti uvelike obogatiti taj rječnik.

Prema profesoru Rosandiću nekoliko je etapa u razvoju dječjega pisanog izraza:

• ludička faza – dijete doživljava svijet kroz igru
• faza pojačane intelektualne radoznalosti – u djeteta se javlja interes za svijet koji ga okružuje
• sposobnost apstraktnoga mišljenja i stvaralačkoga odnosa prema svijetu.

„Prosječan pučkoškolac u stanju je vrlo točno reproducirati gramatičko-pravopisna pravila koja je zapamtio tijekom školovanja, ali ga u svakodnevnoj komunikaciji obilježava šturi vokabular, nedorečene rečenice krnje strukture, poteškoće pri verbaliziranju misli, nelagoda pri uporabi standardnoga hrvatskoga jezika.“(Dunja Pavličević-Franić)

Za kvalitetno napisan sastavak učenici trebaju:

• svladati jezične zakonitosti i služiti se pravilnim jezičnim sadržajima
• usvajati nove riječi i izraze – razvijati aktivan rječnik
• znati riječima iskazati svoje misli (pravilnim i cjelovitim rečenicama)
• rečenice skladno povezivati i naučiti sastavljati veće logičke cjeline
• pisati po planu – služiti se svim vrstama planova te ih samostalno osmišljavati
• biti osposobljeni za reproduktivno i stvaralačko prepričavanje teksta
• naučiti promatrati i opisivati bića, stvari i pojave oko sebe
• naučiti pisano opisivati složenije sadržaje iz neposredne i posredne stvarnosti
• naučiti pisano iznositi događaje koje su osobno doživjeli
• sastavljati i pisati sadržaje vođeni maštom
• slobodno i samostalno pisati na zadanu temu.

Sve te zadaće mogu se ostvariti kvalitetnom motivacijom, praktičnim govornim i pisanim vježbama te temeljnim znanjima jezika.

UVOĐENJE UČENIKA U PISANJE SASTAVAKA

Učenici rado pišu o sadržajima vezanima za vlastiti doživljajni svijet. Treba ih navikavati da biraju pravilne jezične oblike.

Na početku drugoga razreda učenici su trebali napisati sastavak. Tema je bila Izlet u šumu. Učenici prije toga nisu bili upoznati s formom i načinom pisanja sastavaka i opisa.

Učenici su bili u šetnji šumom pokraj škole. Nizom poticajnih pitanja potaknuti su na promatranje, osluškivanje i dodirivanje svega što ih okružuje. Nisu upozoravani ni na koju jezičnu pojavu. Cilj je bio opisati izlet u šumu da bi učitelj mogao uočiti prosječan broj riječi u sastavku, broj rečenica, vrste riječi u rečenici, najčešće pogreške te da bi se utvrdile polazišne vrijednosti i usvojena znanja.

Čitanjem sastavaka utvrđeno je da je prosječan broj riječi u sastavku trideset. Najmanji fond riječi bio je devetnaest, a najveći četrdeset i šest. Većina učenika napisala je šest rečenica, a najveći broj rečenica bio je osam.

U nekoliko sastavaka uočene su „nagomilane“ rečenice u kojima se točkom i velikim slovom ne uspostavlja granica između dviju i više rečenica (od početka do kraja sve je jedna rečenica).

Nema puno pogrešaka u pisanju točke na kraju rečenice.

Neke rečenice završavaju točkom, ali sljedeća rečenica započinje malim početnim slovom.

Česte pogreške u sastavcima:

A.] sastavljeno pisanje

B.] naglasne cjeline prenose se u pisani izraz onako kako se izgovaraju – uočljive su učeničke poteškoće u određivanju granice riječi (naglasnica sa zanaglasnicom), npr. igralise, menije

C.] učenici uglavnom rabe glagole u prošlome vremenu.

Manji broj učenika u opisu rabi pokoji pridjev: veliki, smeđi, zeleni, šumska, mali, neobična. Samo jedna učenica rabila je umanjenice i riječi koje nisu uobičajene u učeničkome rječniku (puteljak, potočić, mahovina…).

Takvo promatranje bilo je korisno jer će se tijekom cijele školske godine sustavno formirati rječnik i učenikov izraz, stvaralačko pisanje kao i pisanje prema planu opisa.

• 

• 

• 

ISHODI KOJI SU OSTVARENI:

OŠ HJ A.1.1.

Učenik razgovara i govori u skladu s jezičnim razvojem izražavajući svoje potrebe, misli i osjećaje.

OŠ HJ A.1.4.

Učenik piše školskim formalnim pismom slova, riječi i kratke rečenice u skladu s jezičnim razvojem.

OŠ HJ A.1.5

Učenik upotrebljava riječi, sintagme i rečenice u točnome značenju u uobičajenim komunikacijskim situacijama.

OŠ HJ B.1.4.

Učenik se stvaralački izražava prema vlastitome interesu potaknut različitim iskustvima i doživljajima književnoga teksta.

ZAPAŽENE POGREŠKE U PISANIM RADOVIMA TIJEKOM ŠKOLSKE GODINE

U odnosu na prvi, slobodan sastavak, nakon upoznavanja i sastavljanja plana opisa značajno se mijenja prosječan fond riječi. U sastavcima je najveći fond riječi tridesetak, a najmanji devetnaest . U opisima prosječan broj riječi raste na pedeset riječi, što ujedno pridonosi i većem broju rečenica.

Iako u usmenom opisivanju neki učenici jasno intonacijom odjeljuju rečenice, u pisanom se obliku u nekoliko sastavaka i dalje javljaju „nagomilane“ rečenice u kojima se točkom i velikim slovom ne uspostavlja granica između dviju i više rečenica (od početka do kraja sve je jedna rečenica).

Teme sastavaka bile su Moja kuća, Najljepša maska i opis Pipi Duge Čarape.

Najviše pogrešaka zapaženo je na jezičnoj razini. Učenici su najviše griješili u pravopisu. Pogreške su sljedeće:

A.] netočno pisanje glasova č, ć, dž, đ te skupova -ije, -je

B.] netočnost u pisanju velikoga početnog slova u rečenici i vlastitim imenima: uočeno je da učenici pišu velikim slovom opće imenice u rečenici jer je to novo pravilo koje su usvojili na satu njemačkoga jezika

C.] netočno pisanje višesložnih riječi (naj ljepši) te glagola u prošlome vremenu (išlismo…).

Ostale pogreške su:

a.] siromašan rječnik – učenici nemaju velik fond riječi, stoga često spajaju nekoliko rečenica u jednu te nekoliko uzastopnih rečenica započinju istim riječima (i onda, ima…)

b.] nepravilna uporaba rečeničnih znakova i kratica (zarez, kratica itd.)

c.] netočna kompozicija (loša organizacija i povezanost misli) – učenici su često slijedili osobni tijek misli, stoga su u opisu ili stvaralačkome sastavku izostavljali pojedine elemente opisa ili su zaboravljali stvaran redoslijed događaja

d.] jezična netočnost – uporaba nekoliko različitih vremena u opisu ili sastavku čime se narušava logički slijed događaja

e.] neuredno pisanje – brzopletost u pisanju zbog želje za što bržim iskazivanjem misli i osjećaja

f.] nemogućnost iskazivanja vlastitih doživljaja – neki su učenici, zbog nezainteresiranosti ili raspršene pozornosti, u pisanome opisu rabili izraze i rečenice onih učenika koji su usmeno opisivali i pripovijedali o nekom događaju.

Svi su učenici ostvarili teme u skladu sa zadatkom.

Plan ne treba uvijek shvatiti kao gotov uzorak. Njegova je uloga orijentacijska.

Budući da smo željele provjeriti određene kreativne i samostalne mogućnosti učenika, upotrijebile smo neke slobodne teme u jednostavnijoj formi i s manjim zahtjevima.

U drugome obrazovnom razdoblju, nakon svladanih rukopisnih slova, učenike smo motivirale za još kvalitetnije i sadržajnije pisano izražavanje:

♦ razgovorom o temama koje su njima bliske i zanimljive

♦ poticajem i motivacijom s pomoću pjesničkih slika, fotografija prirode i iz života učenika (pjesničke slike preuzele smo iz pjesama u učeničkim čitankama, iz dječjih časopisa…)

♦ zvučnom čitankom i pjesmama iz glazbene kulture.

Učenici su pokazali napredak u sljedećim elementima:

♦ ♦ poštovanje forme sastavka (uvod, glavni dio i završetak) – učenici fizički i sadržajno odvajaju navedene dijelove sastavka

♦ ♦ maštovitost u pisanom izražavanju (uporaba pridjeva, usporedbi)

♦ ♦ poštovanje zadane teme

♦ ♦ primjena naučenih jezičnih pravila.

Unatoč navedenim elementima napretka, javljaju se i neke poteškoće:

■ Učenici ne znaju potpuno verbalizirati i oblikovati svaku misao te na temelju toga napisati smislen sastavak.

■ Katkad se učenicima čini da je ono što radimo prije pisanja sastavka (pripreme za pisanje koje obuhvaćaju ponavljanje kompozicije sastavka, ponavljanje govornih vježbi prema napisanome planu, ispravljanje i preoblikovanje rečenica…) dugotrajno, naporno i nezanimljivo.

■ Duljina rečenice – zbog želje da se misli što prije zapišu na papir, učenici pišu predugačke rečenice u kojima se katkad izgubi smisao rečenice.

■ Prečesto nabrajanje istoga – budući da ne provjeravaju što su napisali, učenici ponavljanju misao koju su već zapisali u sastavku.

■ Prezastupljena maštovitost – zbog želje da sastavak bude što maštovitiji, učenici pretjeruju u maštanju tako da sastavak gubi smisao.

■ Uporaba nepoznatih riječi – učenici rabe riječi za koje nisu sigurni što znače.

VREDNOVANJE PISANIH RADOVA

Kako bismo što točnije vrednovali učenikovu pismenost, potrebno je:

• uzeti u obzir što više elemenata pri ocjenjivanju
• često mijenjati oblike pisanih radova.

Razlozi zbog kojih je važno upoznati učeničke pogreške su:

• planiranje daljnjega rada
• osvješćivanje pisanoga izraza učenika određene dobi
• time se potiče stizanje do željenoga cilja – stvaranje kompetentne jezične osobe.

ELEMENTI VREDNOVANJA NA SADRŽAJNOJ RAZINI SU:

• kompozicija
• ostvarenost teme
• originalnost.

Učenike usmjeravamo pitanjem: Što je stvoreno? te analizom sadržaja (izvornost, istinitost, iscrpnost, aktualnost, važnost i zanimljivost teme, na koji je način sadržaj oblikovan…).

ELEMENTI VREDNOVANJA NA JEZIČNOJ RAZINI SU:

• rječnik i stil
• jezična točnost
• urednost i točnost u oblikovanju slova.

ZAKLJUČAK

Kao što smo već istaknule, usvajanje vještina pismenosti ne treba biti samo funkcionalna nego i ugodna aktivnost za učenike. Usmeno i pisano izražavanje trebalo bi uroditi time da učenici postanu aktivni građani koji donose odluke i poštuju različite životne vrijednosti. Također, čitanje i pisanje su vještine koje su nužne i potrebne za uporabu digitalnih sadržaja.

Na temelju svega navedenoga zaključujemo da samo sustavan i uporan rad na razvoju jezičnoga izražavanja rezultira vidljivim napretkom. Međutim, pisano jezično izražavanje i dalje ostaje područje koje zahtijeva dosljedno i sistematično praćenje.

■ Osvrt na pisano izražavanje učenika drugoga razreda Osnovne škole Sesvetska Sela pripremile ■  učiteljice Ksenija Borović i Jasminka Španić ■