Škola na daljinu, digitalni alati,  dan je 11. svibnja 2020., ponedjeljak. Rijetko koja pisana riječ, osim učeničkih radova koji stižu opet putem raznih digitalnih alata.

Na radiju voditeljica sa sjetom govori o  tome kako više nitko ne piše i kako nema pisama ni razglednica. Gdje se u svemu izgubila pisana riječ?

Zainteresirala me njezina priča. Posjetila me je na jedno pismo koje mi je stiglo neočekivano. U meni je izazvalo buru emocija i ponosa.

Naime, u sklopu izvanučioničke nastave u veljači (prije nego nas je korona „spremila“ u kuću) sa svojim učenicima 2. a razreda odlazimo u posjet pošti.

Prije toga pročitali smo Poštarsku bajku, kreativno je obradili i odlučili se provjeriti postoje li zaista u pošti patuljci koji čitaju pisma.

Dok prolazimo kroz sve sobe gdje se odvija prijem pisama i svih pošiljki, pokušavamo uklopiti svoje znanje i pokazati našim vodičima da mi znamo odgovoriti na sva njihova pitanja.

Ponosni na sebe, uzimamo razglednicu koju smo dobili, samouvjereno pišemo adrese svojih najmilijih i pišemo pozdrave. Pazimo i pokazujemo kako znamo gdje treba pisati i veliko početno slovo.

Na napisane razglednice sami stavljamo pečate i ubacujemo ih u poštanski sandučić.

Oduševljeni sa svim viđenim, prepuni pozitivnih dojmova, odlazimo kući i čekamo poštara da se na kućnom pragu pojavi s iznenađenjem.

I kada smo skoro na sve to zaboravili, na adresu Škole stigla je prava razglednica i to za učiteljicu. Napisana je krasopisom i s mnoštvom slika zavičaja iz kojega dolazi poštovana Gospođa. Bila mi je to jedna od najljepših razglednica koje sam ikada dobila, a napisala je baka moga učenika koja živi u Varaždinu.

Dio sadržaja rado ću podijeliti s vama.

Beskrajno Vam hvala za radost koju sam doživjela zahvaljujući Vama i mojem unuku kada ste razred odveli u poštu.

Primila sam najdražu razglednicu na svijetu koja me je učinila najsretnijom bakom.

Hvala Vam na ideji da nekome pišu. Hvala Vam  na strpljivosti i toplini i svjetlosti koju mi je razglednica donijela. NN mi je njome poslao djelić svoga srca, sam od sebe povjerio mi je svoju čežnju koja je i moja…

Predivan je osjećaj kada vam netko zahvali na onome što predano radite. Zar ne?

■ Piše: Nives PETRIČEVIĆ, učiteljica savjetnica ■  OŠ „Trstenik“, Split ■