Uvijek sam vjerovao da, kada potražimo dječju mudrost i utjehu, dobijemo bistar pogled na svijet, neobuzdan i neukaljan predrasudama ili životnim iskustvima. Nadam se da će vam priča koja slijedi pomoći da se opustite, izmamiti osmijeh ili izazvati smijeh, začuditi vas ili natjerati da se zamislite.

U lipnju je bio zadnji dan nastave. Udžbenici su spremljeni, izleti završeni, godišnjaci potpisani, a meni je ostalo samo 45 minuta s učenicima devetog razreda, posljednji put u ulozi njihova učitelja. Savršena prilika za pismeni zadatak! Dok sam dijelio papire i olovke, moji su me učenici gledali šokirani.

„Samo deset minuta i to je sve, obećavam.“

Odahnuo sam kad su se suglasili izazivajući me da im čak zadam nešto što nije posve površno.

„Imali smo sjajnu godinu“, počeo sam svoje izlaganje, „te iako sam mislio da ćemo se vidjeti sljedeće godine, vi i ja više nikada nećemo biti jedno. Zato želim da mi za rastanak odgovorite na dva pitanja:

• Što vam daje nadu?
• Što vas čini radosnima?

Pišite u tišini. Imate deset minuta.“

Čekao sam pitajući se nestrpljivo hoću li dobiti izlizane fraze ili nježnu prozu. Vi odlučite.

OSJETIM NADU KADA…

• vidim da je moj prijatelj uspio u nečemu u čemu sam mu pomogao.
• zamislim da će moji roditelji u mojoj odrasloj dobi biti još uvijek živi.
• vidim da je vrlo pristrana osoba promijenila mišljenje.
• vidim svoju majku koja je prošla kroz brojne nedaće, a ostala je jaka i nikada nije sagnula glavu od stida.
• vidim da nisam jedina djevojka koja nema s kim plesati.
• vidim svoju baku i ona se još uvijek sjeća tko sam.
• ugledam novo jelo na stolu.
• moja mama kaže „vidimo se“, umjesto „zbogom“.

RADUJE ME KADA…

• nasmijem djetešce.
• završim s čitanjem dobre knjige i vidim svijet očima likova iz knjige.
• osjetim vruć ljetni zrak i znam da je moja sezona slobode tek počela.
• kada mi ljudi udijele ljubaznost koju zaslužujem umjesto da se ponašaju prema meni kao nepopularnom mališanu.
• kad pročitam pjesmu Maye ANGELOU „Fenomenalna žena“ (Phenomenal Woman).
• čujem predškolce kako pjevaju abecednu pjesmicu.
• kada me brat doveze u školu, rado i bez prigovaranja.
• se probudim u ljetno jutro pozdravljen sunčevim zrakama i shvatim da taj dan ima potencijal postati najljepšim danom u životu.

Dok su moji učenici čitali svoje uratke, jedan za drugim, grlila nas je tišina snažnija od euforije posljednjeg školskog dana. Po posljednji put smo bili zajedno, bili smo razredna zajednica. Kada je pročitana posljednja izjava, jedan je učenik kazao: „Divan kraj, profesore“.

„Ne, Dan“,  ispravio sam ga. „Divan početak.“

Kao i svatko od vas, i ja sam ponosan zvati se učiteljem. Čuvajmo taj ponos do posljednjeg dana naše karijere jer naši učenici, prijatelji i kolege zaslužuju da iz njih izvlačimo najbolje.

NA VAS JE RED: Postavite predložena pitanja svojim učenicima i odabrane odgovore objavite na mreži.

■ NAPOMENA ■ piše: Jim DELISLE ■  SAD: Free Spirit Publishing – mrežne stranice za učitelje, savjetnike i svakoga komu je stalo do djece ■ izvornik: freespiritpublishing.com ■ photo by Shutterstock  ■