Nizozemske su škole 11. svibnja otvorile vrata za sve svoje učenike. Iako se razredni odjeli  rotiraju, društveno distanciranje među učenicima nije preporuka nizozemske vlade. Prvoga dana imali smo mjehuriće. Osjetljive, prozirne mjehuriće od sapunice koji lebde iznad igrališta.

Prije negoli smo ponovno otvorili vrata škole, naša 432 učenika i učenice, naših 152 učenika i učenice s posebnim obrazovnim potrebama, naši roditelji i zaposlenici – bili su u strahu. Međutim, otvoreno smo razgovarali o tim strahovima.

Kao zajednica razgovarali smo o tome kako ćemo se uhvatiti u koštac s tim strahovima. Kao zaposlenici, nadošli smo na nekoliko kreativnih rješenja. Kao što su mjehurići od sapunice.

Škola je po povratku bila mjesto različito od onoga kakvim smo ga ostavili – za početak, roditelji su svoju djecu morali ostaviti pred školskim vratima. Stoga smo prvoga dana iznijeli stroj za pravljenje mjehurića i smjestili ga ispred škole. Umjesto da budu uzrujana ili da zapažaju neobičnu narav cijele situacije, djeca su bila očarana mjehurićima u zraku te su ulazila u školu bez ikakve zabrinutosti.

Kad bih vam morala dati jedan savjet stečen pri otvaranju nizozemskih škola, to bi bilo: Nabavite stroj za pravljenje mjehurića!

■  Otvaranje nizozemskih škola

Škole u Nizozemskoj ponovno su otvorene 11. svibnja. U mojoj školi dopušteno je raditi sa  skupinama sastavljenima od polovice dosadašnjeg razrednoga odjela – naši odjeli imaju između 28 i 32 učenika, stoga sada radimo u skupinama od 15 učenika u svakom odjelu.

Za razliku od vlade Ujedinjenoga Kraljevstva, nizozemska vlada nije zatražila fizičku udaljenost između djece, jer – kao što vidimo – stope zaraze za one mlađe od 12 godina izrazito su niske te izloženost međusobnom kontaktu za njih gotovo da ne predstavlja nikakav rizik.

Dakle, djeca se mogu igrati i dodirivati jedni druge; mogu imati uobičajena prijateljstva. Razredni odjeli podijeljeni su u Skupinu A i Skupinu B – polovica učenika je u školi, a druga polovica nastavlja učenje na daljinu te se rotiraju tijekom tjedna, jedan dan jedni su u školi, a drugi rade na daljinu, a drugi dan obrnuto.

Međutim, djeca u školskim uvjetima ipak moraju biti metar i pol udaljena od odraslih, a odrasli moraju biti isto toliko udaljeni jedni od drugih. To nije uvijek lako.

■  Fizička udaljenost

Djeca starija od sedam godina sve to razumiju i prilično se dobro snalaze. U radu s njima uglavnom i nemamo razloga prekršiti održavanje fizičke udaljenosti. No, što je s mlađom djecom? S njima nije uvijek moguće zadržati fizički razmak.

Na početku su mi moji učitelji rekli da ako dijete padne i ozlijedi koljeno, morat ćemo nazvati hitnu pomoć kako bi ljudi u propisnoj zaštitnoj odjeći mogli pristupiti i pružiti pomoć tom djetetu. Međutim, razmišljali smo o tome dugo i detaljno, i složili se da ćemo u takvoj situaciji sami pristupiti djetetu i pomoći mu da se digne, odnosno prekršiti distanciranje.

Jer – ako dijete plače, a ti mu ne možeš objasniti zašto ga ne možeš utješiti – odlučili smo da ćemo ga utješiti.

■  Niskorizična strategija

U oba je slučaja rizik toliko nizak da smo kao osoblje shvatili  da je to nešto što želimo učiniti.

Isto je bilo s maskama. U početku su mnogi zaposlenici željeli nositi maske. Međutim, raspravljali smo o tome tijekom tri ili četiri tjedna i odlučili da to zapravo ne želimo. Ako nosimo maske, djeca ne vide naše izraze lica, a nitko od nas nije htio poučavati u takvim uvjetima.

Za sve te stvari u nizozemskom jeziku postoji riječ koja znači „sigurno, ali nije sigurno“. Da, mjere su opreza preporučljive, ali one ne jamče našu potpunu sigurnost.

Nismo imali nikakvih znatnijih problema s učeničkim izostancima. Manje od 1 % djece nije pristupilo, što znači da su gotovo svi naši roditelji doveli svoju djecu natrag u školu.

■  Učiteljska tjeskobnost

Bilo je nekih učitelja koji su bili tjeskobni. Bili su zabrinuti zbog svojih rođaka koji pripadaju ranjivim skupinama. Nekima od naših zabrinutih učitelja koji kod kuće imaju ranjive članove obitelji, smanjili smo učeničke odjele – objasnili smo roditeljima da je to još uvijek bolje nego da uopće nemaju učitelja. To smo primjerice napravili u našoj školi za posebno obrazovanje.

Što se tiče svakodnevnog školskog života, učenje ide prema planu, a djeca su se prilagodila. Krenuli smo s vrlo detaljnim rutinama. Pranje ruku, dezinfekcija, konstantno čišćenje kvaka i zahoda. Nakon prvog tjedna ipak smo malo popustili. Bitno je ostati  svjestan, ali ne i postati paraliziran tjeskobom. Situaciju shvaćamo ozbiljno, budno pazimo na simptome, ali nastavljamo s našim poslom; učitelji smo i želimo poučavati!

■  Povratak u potpune razrede

Nizozemska je vlada upravo izjavila da će se sva djeca moći vratiti u školu 8. lipnja. Neki su ponovno malo tjeskobni zbog takve odluke, međutim, mi ćemo proći kroz sve što nam slijedi onako kako smo to napravili i prije, raspravljajući o svemu i donoseći sporazumne odluke o tome kako možemo kao zaposlenici najbolje postupiti.

Jedna stvar je jasna – učitelji su sretni što su se vratili u škole. Kažu da se ne osjećaju kao učitelji ako nisu u učionici sa svojim učenicima. Jedino bitno je ono što sada možemo učiniti – poput mjehurića, to nam pomaže usredotočiti se i odvratiti misli od činjenice da stvari još uvijek nisu sasvim normalne.

■ NAPOMENA ■ piše: Linda van Druijten, ravnateljica osnovne škole i škole za djecu s posebnim potrebama ■ NIZOZEMSKA: TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i pokrajina; ta velika mreža međusobne učiteljske potpore ima cilj savjetovati, informirati i inspirirati ljude u obrazovanju širom svijeta. ■ izvornik: www.tes.com ■