Učiteljica sam u talijanskoj karanteni i e-učenje nije zamjena za pravu nastavu. Kako su škole uslijed zaraze koronavirusom zatvorene, jasno vidimo kako bi moguće „poučavanje u budućnosti“ moglo biti od koristi samo nekoj djeci. Prošli je tjedan (tekst je objavljen 18. ožujka, op. prev.) pokazao drastične promjene diljem svijeta, a osobito u Italiji. Počelo je restrikcijama u sjevernoj Italiji, zatvaranjem škola i sveučilišta u cijeloj  zemlji, a zatim i potpunom karantenom koja vrijedi za cijelu naciju.

■  Nepravedan model poučavanja – daje prednost djeci s osiguranim pristupom tehnologiji

Moj život učiteljice u osnovnoj školi ovdje u Toskani promijenio se iz korijena. Dvije godine radim u privatnoj međunarodnoj školi i ono što je donedavno uključivalo hodanje do škole, suradnju s kolegama i poučavanje u učionici, sada je postalo virtualno iskustvo na daljinu.

Na internetu se mnogo govori o tome hoće li nas koronavirus uvesti u novo doba rada od kuće i e-učenja. Iako su djeca isprva bila oduševljena, javljaju se problemi, osobito stoga što taj model favorizira djecu iz obitelji s osiguranim pristupom tehnologiji, kao i osiguranim prostorom i vremenom.

Moja je škola uzela u obzir pionirske pothvate e-učenja u Aziji, gdje su učitelji, uslijed zatvaranja škola i uvođenja karantene, već našli načine ponašanja i djelovanja u novim okolnostima. Tako se i mi služimo mješavinom softwarea u svrhu međusobne komunikacije kao i za potrebe komuniciranja sa svojim učenicima. U to su uključeni sljedeći programi: Google Hangouts, Zoom, FaceTime, Microsoft Teams i aplikacija za e-učenje Seesaw.

■  Neočekivane promjene: dnevna soba – studio za snimanje, a kuhinja – radionica rekvizita

Danju, moj stan od 40 kvadrata postaje učionica. Ondje gdje sam se odmarala i gledala TV, sada je moj osobni filmski studio gdje snimam samu sebe dok objašnjavam zadatke i demonstriram aktivnosti. Tamo pak gdje sam pripremala obroke zajedno sa svojim cimerom i razgovarala o danu koji je za nama, postalo je mjesto izrade rekvizita za lekcije koje ću kasnije snimiti. Prije koji dan zatekla sam se kako lijepim dvije role toaletnoga papira nastojeći oblikovati kravlju natkoljenicu, na koju sam ugravirala male crteže staklenki i kruhova da bih prikazala kako su ljudi u Mezopotamiji obilježavali životinjske kosti u svrhu prvih oblika plaćanja.

Moj privatni život i moj posao više nisu odvojeni – to je nešto što je postalo još uočljivije zatvaranjem trgovina, kafića, zapravo svega osim nekoliko supermarketa, u kojima vlada princip jedan uđe – jedan iziđe, a osoblje je odjeveno u potpunu zaštitnu odjeću. Ako iziđemo na ulicu, prilazi nam policija i ispituje nas. Na sreću, živim s kolegom pa možemo jedno drugomu praviti društvo. Znam da izolacija teško pada mnogim našim prijateljima koji žive sami. To je prilično tjeskobno doba i cijenu će zasigurno platiti mentalno zdravlje ljudi.

■  Usprkos većem trudu, djeca ukupno postižu manje nego u neposrednoj nastavi

Trudim se sve svoje aktivnosti pripremiti dan ranije. Služeći se Seesawom, u raspored ih možemo uklopiti tako da ih uskladimo s ostalim zadatcima koji su na učeničkoj dnevnoj listi. Kako želim da učenici budu odgovorni za vlastito učenje, nastojim postaviti zadatke  koji zaokupljaju i traže samostalnost.

Zatim, koristeći se FaceTimeom, između svih učenika u razrednom odjelu, nazovem ih osmero i s njima radim na nekom problemu, prije negoli nazovem sljedećih osmero. Zanimljivo je pritom vidjeti ulogu koju imaju obitelji u svemu tome – potiču djecu, pružaju pomoć i čestitaju na dobro obavljenom poslu. Jednom sam čula jednu majku kako se raduje i čestita jer nikad prije nije čula kako joj sin govori engleski.

Međutim, aktualni model je izrazito neujednačen odnosno sklon onima koji imaju pristup resursima. Potpuno sam svjesna činjenice da radim u privatnoj školi u kojoj svi učenici imaju iPadove. Moji kolege u lokalnim državnim školama kažu da svakodnevno printaju hrpe papira sa zadatcima za cijeli tjedan koje zatim roditelji ponedjeljkom ujutro preuzimaju za svoju djecu. Ti su učenici ostavljeni da se snalaze kako znaju po pitanju hoće li znati izvršiti zadatke ili ne.

Uloga roditelja je presudna u tom našem eksperimentu e-učenja i zbog toga smo im mi  učitelji itekako zahvalni. Dok je cijela zemlja u karanteni, djeca u blizini imaju svoje roditelje da im pomažu sa školskim zadaćama. Ali, pitam se: ako roditelj ili roditelji nekog djeteta mora(ju) na posao, je li to dijete u nepovoljnijim uvjetima po pitanju e-učenja u odnosu na svoje vršnjake?

Također smo zapazili da, bez obzira na sav trud i nastojanja pa kad su i najveća moguća, djeca ukupno postižu manje nego u uvjetima neposredne nastave. Njihovi roditelji nisu učitelji i ne mogu im pomoći na načine na koje možemo mi, obučeni da im pomažemo. A to je ujedno i velik teret za roditelje – preuzimanje uloge učitelja uslijed svega što se događa – dok istodobno pokušavaju živjeti vlastite živote i nastaviti sa svojim poslovima.

■  Da bi bila zdrava, djeca se moraju  kretati i neposredno družiti s vršnjacima

Ipak, moja glavna zabrinutost vezana je uz dobrobit i zdravlje djece, a ne uz njihove obrazovne potrebe. Djeca imaju neizmjernu energiju koja, da bi mogla slobodno teći,  zahtijeva prostor. A ona su po cijele dane zatočena u zatvorenim prostorima bez mogućnosti druženja sa svojim vršnjacima.

Naši učitelji tjelesnoga odgoja pozivaju svoje učenike da im šalju videosnimke na kojima se bave nekom fizičkom aktivnosti, poput bacanja lopte. Djeca koja imaju dvorišta u mnogo su povoljnijem položaju. Neki od mojih kolega izražavaju zabrinutost za dobrobit i zdravlje svojih učenika, javljajući da učenici provode previše vremena pred svojim iPadovima i da se bore da održe moral.

Pokušavam potaknuti sve svoje učenike da sačuvaju ili dozovu opušteno raspoloženje tako da na kraju svake lekcije u ponudi imamo kakav šašav izraz lica ili šaljiv zvuk. Zaista se nadam da će dolaskom 3. travnja, kada je vlada rekla da će sve ovo završiti, to uistinu i završiti.**

Ovo nam je vrijeme omogućilo neobičan uvid u moguću budućnost učenja i poučavanja – a to je budućnost koja ima oboje, i svoje uspone, i svoje padove.

Dok je to jedan uzbudljiv korak naprijed u unaprjeđenju učeničke digitalne pismenosti, dolazi li on po cijenu njihova društvenog, čuvstvenog i psihološkog nazadovanja? Također, to nije sustav koji osigurava  jednake uvjete za sve učenike s promišljenim i predviđenim ishodima.

I na kraju, nikako se ne mogu maknuti od pitanja – je li to kraj ove snježne oluje, zbog koje su škole danima zatvorene?

■  NAPOMENA ■ autorica: Lizzie WINTER, učiteljica u osnovnoj školi u Toskani ■ Italija: The Guardian – britanske dnevne novine ■ napomena uz **: 3. travnja više nije datum prestanka karantene u Italiji koji je, zbog visokoga broja oboljelih, odgođen je do daljnjega. ■ izvornik: theguardian.com ■ Photo by Shutterstock  ■