Kako odraditi sat TZK na školskome igralištu? Svi se mi volimo igrati. U svakoj je životnoj dobi prisutna igra, a najintenzivnije se igramo u djetinjstvu, u školskoj dobi. Igra nam je neophodna za pravilan rast i razvoj.

Kad se vratim u svoje djetinjstvo, sjetim se igara koje smo igrali kao djeca. Svaki slobodan trenutak provodili smo na zraku igrajući igre koje su nas toliko veselile. Nas petnaestak u našoj  ulici, u dvorištu, na igralištu…

A igre? Čega smo se igrali?

Jedna je od igara bila CINGARELA, igra slična današnjoj školici. Školica – kako znakovito ime igre! No danas je u nekim školama gotovo zaboravljena.

Što je, dakle, cingarela?

To je stara dječja igra koja se igra na tlu i spada u skupinu igara sa skakanjem. Iscrtaju se kvadrati kredom na ravnoj površini, najbolje na betonu ili asfaltnome pločniku. Po tim se kvadratima napišu brojevi u koje se skače, a cilj je proći cijelu cingarelu po određenim pravilima.

Cingarela se sastoji od velikoga pravokutnika podijeljenoga na osam simetrično poslaganih kvadrata. Rekvizit za igru je kamenčić, plosnat da bi se što preciznije ubacio u kvadrat u koji treba pogoditi. Igrač baca kamenčić u određeni kvadrat cingarele (prvo, drugo, treće, i tako redom), a potom, skačući na jednoj nozi, gura kamenčić polje po polje sve do kraja cingarele. Pri tome ne smije spustiti drugu nogu na tlo, ne smije stati na crtu i ne smije kamenom promašiti kvadrat u koji gađa. Igrač izvodi igru iz zadatka u zadatak dok ne pogriješi. Tada igra drugi igrač, a prvi nastavlja gdje je stao kada drugi pogriješi. Pobjednik je igrač koji prvi prođe kroz cijelu cingarelu.

Ta nas je igra učila crtanju i pisanju brojeva, usavršavala ravnotežu, koncentraciju, koordinaciju tijela, preciznost bacanja kamenčića, razvijala strpljenje, poštivanje pravila igre.

 Školica je igra koja ima raspored sličan geometrijskoj mreži kocke: dva polja jedno za drugim, pa dva jedno pokraj drugoga, pa jedno samo, pa opet dva jedno pokraj drugoga. Pravila su slična kao kod cingarele, samo se kamenčić ne gura nogom, nego se pokupi rukom.

• 

• 

Danas u školi sa svojim učenicima igram i cingarelu i školicu. Na svojemu školskom igralištu iscrtali smo kredom nekoliko cingarela, naučili pravila igre i na satu TZK rado ju igramo. Svi su uključeni u pripremu igre i jako su sretni, igraju u skupinama sa svojim prijateljima iz razreda. Svaka skupina učenika igra do konačne pobjede.

Neki su učenici malo spretniji, neki malo manje, ali cilj je ostvaren. Svi su naučili jednu novu igru i dobro se zabavili. Učim ih da se mogu kvalitetno igrati bez mnogo rekvizita, da su pravila nužna u životu, da ih treba poštivati, veseliti se uspjehu, ali i prihvatiti neuspjeh. Uza sve to, jačaju svoje tijelo, skakuću i dobro se druže. Moji se učenici vesele svakom sljedećem satu TZK na kojemu će opet zaigrati cingarelu.

Za razliku od igara koje danas djeca sve više igraju na računalima u zatvorenim prostorima, za koje najčešće ne trebaju suigrače, ova je igra nezamisliva bez suigrača, otvorenoga prostora i svježega zraka.

■ Piše: Katija NIKOLIĆ, učiteljica RN ■  OŠ ” Josip Vergilij Perić”, Imotski ■ Diplomirana sam učiteljica u zvanju mentora. ■  Komunikativna sam i kreativna osoba. Mislim da je ovo najljepše zanimanje na svijetu. Ono nam pruža tako mnogo radosti i zadovoljstva koje nam samo djeca mogu dati. ■