Ponedjeljak je. Tmuran i maglovit. Teškim koracima koračam prema svojoj školi u centru. U kaputu sam, pod maskom. Ne prepoznajem ljude oko sebe. Ne vidim osmijehe. Ponekad i ne čujem dobro od mumljanja kad mi se netko obrati ispod maske. Mumljamo kao mumije. Kimam glavom iz pristojnosti premda gotovo ništa nisam razumjela.

Nedostaju mi glasne i jasne riječi. Nedostaju mi izrazi lica koji su se izgubili pod maskama. Nisam neki protivnik prevencije ili netko tko misli da su maske potpuno besmislene, samo mi je žao što je došlo ovakvo vrijeme.

I tako siva i sumorna stižem u razred. Učiteljica sam razredne nastave i smijem u učionici sa svojim učenicima biti bez maske.

Samo učenici i ja, samo u učionici, samo na distanci… U svom balončiću. U učionici skidam sivu platnenu masku, a stavljam nevidljivu masku vesele učiteljice.

Stigla sam na svoju pozornicu na kojoj nisam više Sanela…Ovdje sam učiteljica Sanela koja je uvijek vesela i ushićena školom, znanošću, književnošću, umjetnošću…

Trebam biti motivator i iskra koja će zapaliti plamen, a to ne mogu bez osmijeha i ushita.

U učionicu ulazim ranije izabravši iz izloga osmijeha osmijeh broj tri. Polako pripremam svoje papire. Prilazi mi moja Chiara i pita mogu li pročitati njezina razmišljanja o riječima koje upućujemo jedni drugima i o tome što čini čovjeka. Slušam njezine riječi i lice mi se razvlači u pravi, istinski osmijeh. U srcu mi ushit i milina jer imam male đake koji razmišljaju o velikim stvarima. Moja je mala devetogodišnja Chiara napisala:

ŠTO SU TO RIJEČI?

Riječi su imenice. Da, jesu…Riječi su skup slova sa značenjem. Da, jesu…Ali riječi nisu samo to. Riječi su nešto što ostaje u pamćenju, a ponekad i u srcu kao rana.Jeste li ikada nekog pitali:,,Što su riječi? Što vaše riječi čine drugima? Ostaju li od vaših riječi posljedice ili osmijeh?“

Pitajte nekoga, ali prije toga zapitajte sebe. Svatko od nas se predstavlja riječima. Ako nekome, kome se život raspada, kažete kako se žali i kako svi imaju svoje probleme, možda će pomisliti da ne znate reći nešto što bi čovjeka moglo razvedriti. A možda uopće niste takvi ili samo imate loš dan. Ako nekome kažete da će sve biti u redu, da  nije sam te da će uvijek pronaći put da sve opet bude po starom, ljudi će znati da se na vas mogu osloniti, da ste tu za njih. Zar nije to ljepše nego da odu od vas još tužniji?! Riječi ostaju kao velika rana na srcu. Kao kad vas netko udari. Možda to prođe, ali ružne riječi ne prolaze. I zato razmislite malo…

Kad tako nešto čujete, rastapa se i najveća santa leda i vašem srcu. Vidite da su sve vaše riječi skupljene u malu riznicu blaga koju čuva svaki učenik. Oni o tome razmišljaju, vaše riječi ih grade i jačaju. Sretni ste jer znate da zajedno s roditeljima odgajate dobre ljude. Budite iskra i raspalite plamen u malim srcima! Čim uđete u učionicu, stavite na lice jedan osmijeh. Sve naše riječi i sva naša djela se na kraju isplate. Iako to često ne vidimo, djeca ih spremaju u svoju riznicu. Obogaćujemo ih svojim riječima, svojim djelima, ohrabrenjima i strpljivošću.

Hvala ti, Chiara, za ovaj današnji osmijeh! Veselim se sutrašnjem danu u školi!

 

■ Piše: Sanela Škevin, učiteljica 4.b ■ OŠ Ivana Gundulića, Zagreb ■ Dugogodišnja sam učiteljica u školi u srcu Zagreba. Volim istraživati, poučavati izvan učionice i stalno nešto novo raditi. Vodim skupinu malih istraživača koji svakoga tjedna izvode neke pokuse, pripremam učenike za Lidrano, pišem igrokaze. Obožavam ERASMUS+ i projekte eTwinning. ■