„Sposobnost pismenoga izražavanja nije obična vještina, to je svjestan i promišljen rad koji se temelji na znanju, sposobnostima i vještini. Pismeno izražavanje treba neprestano poticati u vezi s promatranjem sadržaja i posredne stvarnosti.“ (A. Sili, Život i škola str. 64.)

Sam proces opismenjivanja naših učenika započinje od samog polaska u školu.

„Predmet Hrvatski jezik organiziran je u tri međusobna povezana predmetna područja: hrvatski jezik i komunikacija, književnost i stvaralaštvo, kultura i mediji.

Pismenost se u ovome dokumentu određuje kao sposobnost razumijevanja, tumačenja i vrednovanja tekstova različitih sadržaja i struktura, a tekstom se smatra svaki cjeloviti jezični i multimedijski izričaj. U svim se predmetnim područjima razvija komunikacijska jezična kompetencija i potiče se ovladavanje jezičnim djelatnostima slušanja, govorenja, čitanja, pisanja te njihovim međudjelovanjem; ujedno se potiče razvoj rječnika.“(Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije , Zagreb, 2019.)

Strategije su čitanja, pisanja, slušanja i govorenja međusobno povezane. Temelje se na pravopisnoj i pravogovornoj normi.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti pojedinačnim stvaralačkim osobnostima svakog učenika. Osnovni je temelj nastave osposobljavanje učenika za komunikaciju na standardnom jeziku. U ovom predmetnom području dolazi do konkretne primjene teoretskog znanja jezika, književnosti, kulture i medija koje je učenik usvojio u nastavi hrvatskog jezika. Da bismo imali uspješno pisano izražavanje, potrebno je usvojiti hrvatski književni jezik. Nastava pismenosti mora poštivati karakteristike pojedine dobi učenika. Samo sustavno, svjesno i plansko vođenje vodi ka kvalitetnom pisanom izražavanju.

Treba istaknuti da bi usvajanje vještina pismenosti trebalo, uz funkcionalno, biti i ugodna aktivnost za naše učenike Svaka planirana pisana vježba ima svoju neposrednu zadaću i svrhu. Kako učenici žive u različitim obiteljima i sredinama, te dolaze iz različitih krajeva naše domovine i šire, izloženi su raznolikom rječniku govorne komunikacije. Na početku formalnog školovanja aktivan rječnik prvoškolca iznosi nekoliko tisuća riječi. Zadaća je znatno obogatiti taj rječnik.

Prema profesoru Rosandiću nekoliko je etapa u razvoju dječjeg pisanoga izraza:

• ludička faza – dijete doživljava svijet igrom
• faza pojačane intelektualne radoznalosti – javlja se interes za svijet oko sebe
• sposobnost apstraktnoga mišljenja i stvaralačkoga odnosa prema svijetu.

„Prosječan pučkoškolac u stanju je vrlo točno reproducirati gramatičko–pravopisna pravila koja je zapamtio tijekom školovanja , ali ga u svakodnevnoj komunikaciji obilježava šturi vokabular, nedorečene rečenice krnje strukture, poteškoće pri verbaliziranju misli, nelagoda pri uporabi standardnoga hrvatskoga jezika.“ (Dunja Pavličević – Franić).

ZA KVALITETNO NAPISAN SASTAVAK UČENICI TREBAJU:

• svladati jezične zakonitosti i služiti se pravilnim jezičnim sadržajima
• usvajati nove riječi i izraze – razvijati aktivan rječnik
• misli oblikovati pravilnim i lijepim rečenicama
• rečenice skladno povezivati i naučiti sastavljati veće logičke cjeline
• pisati po planu – služiti se svim vrstama planova te ih samostalno osmišljavati
• biti osposobljeni za reproduktivno i stvaralačko prepričavanje teksta
• naučiti promatrati i opisivati stvari i predmete oko sebe
•  lijepo naučiti opisivati složenije sadržaje iz neposredne i posredne stvarnosti, o njima sastavljati i pisano ih oblikovati
• naučiti lijepo iznositi sadržaje koje su osobno doživjeli
• sastavljati i pisati sadržaje na osnovi mašte
• slobodno i samostalno pisati na osnovi zadane teme.

Sve ove zadaće mogu se realizirati kvalitetnom motivacijom, praktičnim govornim i pisanim vježbama temeljnim na jezičnim znanjima.

UVOĐENJE UČENIKA U PISANJE SASTAVAKA

Učenici rado pišu o sadržajima njihova doživljajna svijeta. Treba ih navikavati da biraju pravilne jezične oblike.

U prvom sastavku na početku drugog razreda tema je bila „Izlet u šumu“, a da učenici prije toga nisu upoznati s formom i načinom pisanja sastavaka i opisa.

Učenici su bili u šetnji šumom pokraj škole. Nizom su poticajnih pitanja potaknuti da promatraju, osluškuju, dodiruju. Nisu upozoravani ni na koju jezičnu pojavu. Cilj je bio opisati izlet u šumu kako bi učitelj pri tome mogao uočiti prosječan broj riječi u sastavku, broj rečenica,  vrste riječi u rečenici, najčešće pogreške kako bismo na samom početku utvrdili polazišne vrijednosti i usvojena znanja.

Nakon uvida u napisane sastavke utvrđeno je da je prosječan fond riječi u sastavku tridesetak. Najniži fond riječi je devetnaest, a najviši četrdeset i šest. Većina učenika piše šest rečenica dok je najveći broj rečenica osam.

U nekoliko se sastavaka javljaju „nagomilane“ rečenice u kojima se točkom i velikim slovom ne uspostavlja granica između dvije i više rečenica (od početka do kraja sve je jedna rečenica).

Nema puno pogrešaka u pisanju točke na kraju rečenice.

Neke rečenice završavaju točkom, ali sljedeća rečenica započinje malim početnim slovom.

Česte pogreške u sastavcima:

a) Sastavljeno pisanje.

b) Naglasne cjeline se prenose u pisani izraz onako kako se izgovaraju – uočljive su učeničke poteškoće u određivanju granice riječi (naglasnica sa zanaglasnicom: igralise, menije).

c) Učenici se uglavnom koriste  glagolima u prošlom vremenu.

Manji se broj učenika u opisu koristi pokojim pridjevom: veliki, smeđi, zeleni, šumska, mali, neobična. Samo se jedna učenica koristi umanjenicam i riječima koje nisu uobičajene u učeničkom rječniku (puteljak, potočić, mahovina…).

Ovakvo je promatranje bilo korisno jer će se tijekom cijele školske godine sustavno formirati rječnik i učenikov izraz, stvaralačko pisanje kao i pisanje prema planu opisa.

Ishodi koji su realizirani:

OŠ HJ A.1.1.

Učenik razgovara i govori u skladu s jezičnim razvojem izražavajući svoje potrebe, misli i osjećaje.

OŠ HJ A.1.4.

Učenik piše školskim formalnim pismom slova, riječi i kratke rečenice u skladu s jezičnim razvojem.

OŠ HJ A.1.5

Učenik upotrebljava riječi, sintagme i rečenice u točnome značenju u uobičajenim komunikacijskim situacijama.

OŠ HJ B.1.4.

Učenik se stvaralački izražava prema vlastitome interesu potaknut različitim iskustvima i doživljajima književnoga teksta.

ZAPAŽENE POGREŠKE U PISANIM RADOVIMA TIJEKOM ŠKOLSKE GODINE

U odnosu na prvi slobodan sastavak nakon upoznavanja i sastavljanja plana opisa značajno se mijenja prosječan fond riječi. U sastavku je sada najviši fond riječi tridesetak, a najniži je fond riječi devetnaest. U opisima prosječan broj riječi raste na pedeset riječi po sastavku, što ujedno doprinosi i većem broju rečenica.

Iako u usmenom opisivanju neki učenici intonacijom jasno odjeljuju rečenice, u pisanom se obliku sporadično i dalje javljaju „nagomilane“ rečenice u kojima se točkom i velikim slovom ne uspostavlja granica između dvije i više rečenica (od početka do kraja sve je jedna rečenica).

Teme sastavaka su bile:  

■ „Moja kuća“

■ „Najljepša maska“  

■ „Opis Pipi Duge Čarape“.

Najviše je pogrešaka zapaženo na jezičnoj razini. Učenici su najviše griješili u pravopisu.

POGREŠKE SU SLJEDEĆE:

a) Netočno pisanje glasova č, ć, dž, đ, te skupova riječi -ije, -je.

b) Netočnost u pisanju velikog početnog slova u rečenici i vlastitim imenima. Uočeno je da učenici pišu velikim slovom opće imenice u rečenici jer je to novo pravilo koje su usvojili na satu njemačkog jezika.

c) Netočno pisanje višesložnih riječi (naj ljepši) te glagola u prošlom vremenu (išlismo).

OSTALE POGREŠKE:

a) Siromašan rječnik – učenici ne posjeduju fond riječi zbog toga često spajaju nekoliko rečenica u jednu te nekoliko uzastopnih rečenica započinju istim riječima (i onda, ima…).

b) Netočno korištenje rečeničnih znakova i kratica (zarezi, kratica itd.).

c) Netočna kompozicija (loša organizacija i povezanost misli) – učenici su često slijedili osobni tijek misli pa su zbog toga u opisu ili stvaralačkom sastavku izostavljali pojedine elemente opisa ili su zaboravljali na stvarni redoslijed događaja.

d) Jezična netočnost- korištenje nekoliko različitih vremena u opisu ili sastavku čime se narušava logički slijed događaja.

e) Neuredno pisanje i brzopletost u pisanju zbog želje za što bržim izražavanjem misli i osjećaja.

f) Nemogućnost izražavanja vlastitih doživljaja – neki su se učenici, zbog nezainteresiranosti ili raspršene pažnje, u pisanom opisu koristili izrazima i rečenicama onih učenika koji su usmeno opisivali i pripovijedali o nekom događaju.

Svi su učenici ostvarili teme u skladu sa zadatkom.

Plan ne treba uvijek shvatiti kao gotov uzorak. Njegova je uloga orijentacijska.

Budući smo željele provjeriti određene kreativne i samostalne mogućnosti učenika, koristile smo se slobodnim temama u jednostavnijoj formi i manjim zahtjevima.

U drugom obrazovnom razdoblju, nakon svladanih rukopisnih slova, učenike smo motivirale za još kvalitetnije i sadržajnije pisano izražavanje:

■ Razgovorom o temama koje su njima bliske i zanimljive.

■ Poticajem i motivacijom pjesničkim slikama, fotografijama iz prirode i života učenika (pjesničke slike rabili smo iz pjesama učeničkih čitanki, dječjih časopisa…).

■ Zvučnom čitankom i pjesmama iz glazbene kulture.

Učenici su pokazali napredak u sljedećim elementima:

■ Poštivanje forme sastavka (uvod, glavni dio i završetak). Učenici fizički i sadržajno odvajaju navedene dijelove sastavka.

■ Maštovitost u pisanom izražavanju (korištenje pridjeva, usporedbi).

■ Poštivanje zadane teme.

■ Primjena naučenih jezičnih pravila.

Unatoč navedenim elementima napretka javljaju se i neke poteškoće :

■ Učenici ne mogu u potpunosti verbalizirati i oblikovati svaku misao te na temelju toga napisati smislen sastavak.

■ Ponekad se učenicima čini da je put kojim uvijek prolazimo kako bismo napisali sastavak dug, naporan i nezanimljiv (pripreme za pisanje koje obuhvaćaju ponavljanje i kompoziciju sastavka pa ponavljanje govornih vježbi prema napisanom planu, ispravljanje i preoblikovanje rečenica).

■ Duljina rečenice – u želji da se misli što prije zapišu na papir, učenici formuliraju predugačke rečenice u kojima se ponekad izgubi smisao rečenice.

■ Prečesto nabrajanje istog – zbog neprovjeravanja napisanog teksta učenici ponavljanju misao koju su već zapisali u sastavku.

■ Prezastupljena maštovitost – u želji da sastavak bude što maštovitiji, učenici pretjeruju u maštanju tako da sastavak gubi smisao.

■ Korištenje nepoznatih riječi – učenici rabe riječi kojima ne znaju pravo značenje.

VRJEDNOVANJE  PISANIH RADOVA

Kako bismo što točnije vrjednovali učenikovu pismenost, potrebno je:

• uzimati u obzir što više elemenata pri ocjenjivanju
• često mijenjati oblike pisanih radova.

Izuzetno je važno upoznati učeničke pogreške:

• kako bi se mogao planirati daljnji rad
• pomaže u osvješćivanju pisanog izraza učenika određene dobi
• time se potiče stizanje do željenog cilja – stvaranje kompetentne jezične osobe.

ELEMENTI VRJEDNOVANJA

SADRŽAJNA RAZINA:

• kompozicija
• ostvarenost teme
• originalnost.

Učenike usmjeravamo pitanjima: Što je stvoreno? Analizirajmo sadržaj (izvornost, istinitost, iscrpnost, Je li tema aktualna, važna, zanimljiva?, Kako je sadržaj oblikovan?).

JEZIČNA RAZINA:

• rječnik i stil
• jezična  točnost
• urednost i točnost u oblikovanju slova.

ZAKLJUČAK:

Kao što smo već istaknule, usvajanje vještina pismenosti trebale bi biti, uz funkcionalne, i ugodne aktivnosti za naše učenike. Usmeno bi i pisano izražavanje trebalo stvoriti aktivne građane koji donose odluke i poštuju različite životne vrijednosti. Također, čitanje i pisanje su vještine koje su nužne i potrebne pri korištenju digitalnih sadržaja.

Na temelju svega navedenog možemo zaključiti da sustavan i uporan rad na razvoju jezičnog izražavanja donosi vidljiv napredak. Pisano je jezično izražavanje i dalje područje koje zahtijeva dosljedno i sistematično praćenje.

■  Napisale: Ksenija Borović i Jasminka Španjić, učiteljice savjetnice | OŠ „Sesvetska sela“ ■