Odgovorno je ponašanje uvjetovano izvana: nagradama i kaznama. Učenik koji se odgovorno ponaša uči, piše domaće zadaće, poslušan je i pristojan je na satu.
Problem je, međutim, što učenici koji se odgovorno ponašaju često paze kako se ponašaju samo dok ih netko kontrolira. No, kad ostanu bez nadzora, neki od njih naprosto – podivljaju.
To se često događa na izletima: inače pristojna i mirna djeca odjednom se počnu problematično ponašati. U takvim situacijama roditelji optužuju učitelje što nisu pazili na njihovu djecu, a učitelji roditelje što ih nisu naučili odgovornosti. Za njihova loša ponašanja uvijek je netko drugi kriv.
Takvih situacija nema kad je riječ o preuzimanju odgovornosti.
Preuzimanje odgovornosti je nešto sasvim drugo:vođeno je zrelim, samostalno i savjesno donesenim odlukama i odabirima ponašanja.
- Učeniku je odgovornost postala životnom navikom, nečim što on sam od sebe očekuje.
- Učenik koji je preuzeo odgovornost poštuje druge, pomaže im kad može, surađuje, ne stvara konfliktne situacije, samosvjesno komunicira.
Čini to zato što je svjestan da je član neke zajednice u kojoj ima određenu ulogu i treba je obaviti na najbolji mogući način kako ne bi nastao kaos.
Većina zapadnih društava često prednost daje odgovornom ponašanju i poistovjećuje ga s dobrim odgojem.
No, JAPAN, na primjer, dobrim odgojem smatra preuzimanje odgovornosti djece. Na ulicama velikih japanskih gradova sasvim je normalno vidjeti trogodišnju djecu koja sama obavljaju sitne poslove u ime svojih roditelja.
Petogodišnja i šestogodišnja djeca sama putuju podzemnom željeznicom do škole.
U japanskim školama nema čistačica: SOJI je vrijeme kad učenici sami čiste učionice, hodnike, zahode…

Japanska djeca znaju koje su im obaveze u školi

Japanska djeca znaju poštivati higijenu, a za to se i sami pobrinu
…………………….
Učenici koji znaju da sami moraju čistiti svoju školu sasvim se drukčije ponašaju nego oni koji znaju da će to učiniti netko drugi.
U tome je početak goleme razlike između društava u kojima se od ljudi očekuje odgovorno ponašaju i društava u kojima se očekuje da ljudi preuzmu odgovornost. Razlika je uočljiva u radnoj disciplini, stopi kriminaliteta… u svim vidovima života.
- Kako učenike naučiti da preuzmu odgovornost?
Valja krenuti od roditelja i pomoći im da shvate kako svojim pretjeranim zaštitničkim ponašanjem odgajaju nesigurne i nesamostalne ljude.
Roditelj koji u najboljoj namjeri isplanira cijeli dan svoga djeteta i vodi ga od aktivnosti do aktivnosti ne čini svome djetetu uslugu.
Studija objavljena lani u časopisu Frontiers of Psychology potvrđuje izravnu pozitivnu vezu između djetetova nestrukturiranoga vremena i njegovih kasnijih životnih kompetencija. Vlastitim osmišljavanjem vremena dijete se navikava donositi odluke, razmišljati o posljedicama, opasnostima…, preuzimati odgovornost za ono što čini.
Ostvarujući svoje male uspjehe gradi svoje samopoštovanje i samopouzdanje.
Odgovorna i samopouzdana djeca kasnije se u životu lakše snalaze u različitim kontekstima, uspješnija su u planiranju i organiziranju vlastitoga života i zadovoljnija su sobom.
- Što može učiniti učitelj da pomogne učenicima naučiti preuzeti odgovornost?
Može im DOPUSTITI da preuzmu odgovornost. Umjesto da ih čini pasivnim primateljima svoga poučavanja, može ih učiniti aktivnim sudionicima.
Kako?
Zadati im da sami uče nove lekcije.
Umjesto da im nudi odgovore na pitanja koja nisu postavili, može ih potaknuti da sami postavljaju pitanja i traže odgovore.
Izvrstan praktičan primjer takvog poučavanja je METODA 2700. Za rad sa svojim osnovnoškolcima osmislila ju je profesorica Lidija KRALJ, koju mnogi smatraju najkreativnijom hrvatskom učiteljicom, a Microsoft je smješta u svjetski vrh kreativnih učitelja 21. stoljeća.
- O čemu je riječ u METODI 2700?
Riječ je o metodi koja je otišla korak dalje od okrenute učionice: učenici SAMI kreiraju digitalne obrazovne sadržaje na temu zadanu školskim programom.
Na slici je kratko objašnjenje, a OVDJE pogledajte jednu od prezentacija u kojoj je objašnjeno opširnije.

- ETO, TAKO SE UČENIKE UČI PREUZIMATI ODGOVORNOST!

Piše: Dinka JURIČIĆ

