„U našoj se kući uvijek razgovaralo o školi, o učenicima, o zbornici… Kad se osvrnem na prošlost, mislim da nijedan drugi posao ne bih mogla raditi s tolikom ljubavlju”, tvrdi učiteljica Ivančica Tajsl Dragičević, dobitnica godišnje Nagrade Ivan Filipović.

Misao ‘Da se deset puta rodim, deset puta bio bih učitelj’ najbolje opisuje našu dragu učiteljicu Ivančicu Tajsl Dragičević. Malotko ima sreću da radi, odnosno živi svoj poziv, ono što voli, i da je tako dobar u tome, a Ivančica (jer tako mi nju zovemo i danas) jedna je od tih sretnih ljudi.”

Tako počinje pismo učenika ratne generacije koja se upisala u Osnovnu školu Trnjanska u Zagrebu 1991. godine. Bili su prvi naraštaj mlade učiteljice koja se izvrsno snašla u zahtjevnim i teškim vremenima uspijevajući izvući ono najbolje iz prestrašenih učenika među kojima je bilo izbjeglica i pridošlica. Uvela ih je u svijet dječje bezbrižnosti i smijeha, navela da zaborave surovu stvarnost u kojoj su živjeli.

Mnogo godina poslije spoznali su koliko je utjecala na njihov život, oplemenila ga, uljepšala i „gotovo svima pomogla na nekoj osobnoj razini u onoj mjeri u kojoj se nikad ne možeš odužiti nekomu, već samo biti zahvalan cijelog života – kao što mi i jesmo našoj Ivančici”. Kandidirali su je za godišnju Nagradu Ivan Filipović na području osnovnoškolskog obrazovanja koja joj je proteklih dana i dodijeljena za mnogobrojna postignuća i druge zapažene aktivnosti kojima se ta učiteljica, mentorica i izvrsna savjetnica entuzijastično bavi već 34 godine.

„Jan je najljepša priča u mome profesionalnom životu”, kaže učiteljica prvog učenika s Downovim sindromom koji je bio uključen u redoviti razred o čemu piše u knjizi Budi dobar kao Jan u izdanju Školske knjige

Jeste li rođeni za učiteljicu, kao što tvrde Vaši učenici, i kako se osjećate kao primateljica njihova prekrasnog pisma i dobitnica godišnje Nagrade Ivan Filipović?

♦ Moja je prva želja bila da postanem odgojiteljica u vrtiću. No moji roditelji, nažalost danas pokojni, bili su prosvjetni djelatnici, nastavnici, mama je podučavala učenike u osnovnoj, a tata u srednjoj školi. Izbor njihova zanimanja jako je utjecao na mene i s vremenom sam odlučila biti učiteljica. U našoj se kući uvijek razgovaralo o školi, o učenicima, o zbornici… Kad se osvrnem na prošlost, mislim da nijedan drugi posao ne bih mogla raditi s tolikom ljubavlju. I kad bih sada ponovno mogla birati što ću raditi u životu, još jednom bih izabrala da budem učiteljica.

Veseli me to što neki moji učenici pamte prve dane svojeg školovanja i tvrde da su im to bile najbolje godine.

Radim 34 godine u školi, ovo je kruna moje karijere, osjećam se kao kraljica. Nagradu Ivan Filipović posvećujem svojim roditeljima i svojoj obitelji.

Cijeli radni vijek proveli ste u OŠ Trnjanska za koju kažete da je „jedna od najljepših škola u Zagrebu u kojoj učitelji i nastavnici znaju svakog učenika po imenu i prezimenu”. Koje su glavne prednosti rada u OŠ Trnjanska?

♦ Naša mala škola je poput privatne škole. Podupiremo se kao velika obitelj. Kad idete na posao s veseljem i radite ono što volite, sve je lakše.

Vaš učiteljski rad specifičan je i po tome što već dvadeset godina u svojem razredu stvarate inkluzivno okružje za učenike s teškoćama u razvoju. S kojim ste se izazovima susretali i što savjetujete kolegama u kolumni o inkluzivnoj učionici koju pišete na Školskom portalu?

♦ U posljednjih dvadeset godina imala sam u razredu ukupno četiri učenice i jednog učenika s teškoćama. Prva je bila moja Anamarija u invalidskim kolicima. Ona je završila osnovnu školu, srednju školu i fakultet. Danas radi kao ekonomistica. Nakon toga sam u četiri generacije imala jednog učenika i tri učenice s Downovim sindromom. Iskreno, na početku nisam željela Jana u svojem razredu, no sada moram priznati da je on najljepša priča u mome profesionalnom životu. I svaka od mojih učenica s teškoćama donijela je lijepu priču.

I doista mislim da sam ja od njih svih naučila više nego što su oni naučili od mene. Naučila sam prihvaćati razlike, biti tolerantna i zaista je posebno zadovoljstvo kad vidite da na njihovu licu blistaju osmijeh i sreća jer ste ih nečemu poučili.

„Naučila sam više od svojih učenika s teškoćama nego što su oni naučili od mene, naučila sam prihvaćati razlike i biti tolerantna”, priznaje istaknuta mentorica i izvrsna savjetnica u zagrebačkoj Osnovnoj školi Trnjanska

U knjizi Budi dobar kao Jan u izdanju Školske knjige opisujete svoj pionirski rad s prvim učenikom s Downovim sindromom koji je bio uključen u redovit razredni odjel. Tko Vam je tada bio najveća podrška?

♦ Najveća podrška bili su mi roditelji. Rekli su mi: „Ti to možeš.” Bila sam nesretna i prestrašena jer me nitko do tada nije naučio kako raditi s djetetom s teškoćama. Moja mi je mama rekla: „Nisi prošla nikakve škole ni edukacije da bi znala biti mama, ali vidim da se u tome svejedno snalaziš i da si uspješna.” I Janovi roditelji bili su mi velika podrška. Rekli su da žele da Jan bude sretan i da tijekom osnovne škole nauči čitati, pisati i računati. Sve je to naučio za dvije godine.

Potječete iz učiteljske obitelji u kojoj su glavne teme svakodnevnih razgovora vezane za školu, zbornicu, učenike, roditelje… Kad biste usporedili razgovore o tim temama nekad i danas, koje biste promjene zapazili?

♦ Kad su moji roditelji radili u školi, znam da su jedno drugomu bili podrška i da su uvijek prepričavali neke događaje i „probleme“ iz učionice i zbornice. Nisam sve to razumjela, bila sam dijete. No znam da su oboje voljeli svoj posao. Kod nas u kući godine su se računale prema školskim, a ne kalendarskim godinama. Moja je mama najviše voljela prvi dan nastavne godine u rujnu.

Kad sam počela raditi, bilo je drukčije nego sada. Biti učitelj izazovnije je i teže nego prije. Danas svi znaju što i kako treba u razredu, u školi. Mnogi se roditelji ponašaju razmaženo. Katkad se zaboravlja da smo mi učitelji završili akademije, mnogobrojne seminare i razne edukacije te da se usavršavamo tijekom cijelog života kako bismo mogli što kvalitetnije obavljati svoj posao.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Vaši su učenici dobitnici mnogobrojnih nagrada i priznanja, no ističete da ti pokazatelji imaju sekundarnu važnost. Što Vam je najvažnije postići s učenicima?

♦ Najvažnije mi je da učenici zavole školu i da u njoj budu sretni. Volim likovnu kulturu, volim istraživanje dječjeg likovnog stvaralaštva. Drago mi je kad i moji učenici uživaju u otkrivanju novih mogućnosti i kad prihvaćaju nove izazove. Volim dramske i lutkarske igre. Uživam i sretna sam kad to moje učenike inspirira i veseli te kad se od malih nogu ne boje scenskog nastupa.

Među raznim aktivnostima koje ste smislili i realizirali ističe se međunarodni likovni natječaj „Život uz rijeku Savu“. Čime se najviše ponosite na području likovne kulture?

♦ Moja škola Trnjanska u neposrednoj je blizini rijeke Save. Tako se i rodila ideja za likovni natječaj „Život uz rijeku Savu”. Natječaj je najprije bio gradski, pa nacionalni, a onda je postao Međunarodni likovni natječaj „Od izvora do ušća rijeke Save”. Prošle školske godine smislili smo i Međunarodni literarni natječaj „Život uz rijeku Savu”. Mislim da je naša škola po tome prepoznatljiva.

♦ Na području likovne kulture ove godine radim s darovitim učenicima. Imali smo radionicu vođenog crtanja (paint & juice). Crtali smo fraktale i slikali na svili.

Neprestano se profesionalno usavršavate, otvoreni ste za inovacije i nove strategije podučavanja, inicirali ste i organizirali razne projekte, sudjelovali na stručnim skupovima… Prestajete li biti učiteljica u slobodno vrijeme?

♦ Iskreno, jednom učitelj – uvijek učitelj. Uskoro se spremam i na ljetovanje, no imam neke planove što sve trebam pripremiti ovog ljeta za školu. Katkad mojoj obitelji nije lako sa mnom jer oni poznaju sve moje učenike barem prema mojem pripovijedanju. No iskreno ću vam reći, kad bih sada birala što želim raditi u životu – i dalje bih željela biti učiteljica. Još nisam spremna za mirovinu!