U sklopu proslave dana moje škole pripremala sam materijale za školski list i sjetila se svih malih, napuštenih škola kojima već dugo ne odzvanja žamor i dječji smijeh. Nastavu u našoj školi u Prugovu pohađaju i učenici iz mjesta čije su škole napuštene pa sam ih upitala znaju li u kakvu su one stanju.  Neki od učenika svakog dana prolaze pokraj prazne škole u svojemu mjestu, pa su s mnogo osjećaja opisivali njezin izgled.

Zamolila sam roditelje nekih učenika iz tih mjesta neka fotografiraju napuštene škole i već sutradan dobila pregršt fotografija.

Nakon što su ih razgledali, zamolila sam učenike neka pokušaju zamisliti kako se osjećaju te škole,  napuštene i same, te neka napišu nekoliko rečenica ili stihova o tome. Pjesme koje su napisali iznimno su osjećajne.

 

PUSTA ŠKOLA

 

U pustoj školi

gdje nekoć  bijaše smijeh

sada je mala pukotina u kamenu.

Bijaše i još uvijek je

srce smijeha

u pukotini zarobljeno.

 

              Dora Boban, učenica drugog razreda PŠ Prugovo

 

STARA ŠKOLA

 

Jedna škola stara

sred tišine sanja.

Utonula je u tužan san

a takav joj je svaki dan.

Žalosna je škola ova

jer u njoj više neće počet

školska godina nova.

 

           Marko Marović, učenik drugog razreda PŠ Prugovo

 

STARA ŠKOLA

Ima jedna stara škola.

Sama, kamena, u selu stoji.

 

U toj školi ničeg nema,

čak ni klupa stara.

Ona više nema đaka,

niti smijeha,niti buke.

Tu već davno nesta djece.

 

Stara škola stoji sama…

Dječji smijeh ona sanja.

 

                       Tomislav Rožić, 2. razred PŠ Prugovo, Osnovna škola Petra Kružića Klis

 

Autorica članka: Ivanka Jurić