Uloga igre u čovjekovu životu, a osobito u ranom djetinjstvu, nezamjenjiva je i neprocjenjiva. U lipnju 2014. u američkom časopisu The Atlantic objavljen je tekst o nenadoknadivim vrijednostima dječje igre. Slobodna nenadzirana dječja igra stvara ključnu kompetenciju za razvoj svake osobe – samousmjeravanje, samonadziranje odnosno samovođenje.

„Postoje dokazi da je rano postizanje viših stupnjeva vještine samovođenja dublje povezano sa spremnošću za nastavak školovanja od kvocijenta inteligencije ili čitanja i matematičkih vještina kao i to da je čvršće povezano s kasnijim obrazovnim postignućima.“ Stoga bi središnja skrb za svako dijete u ranom djetinjstvu trebala biti, ne poduka iz različitih područja znanja, niti raznorazne nadzirane „slobodne aktivnosti“, nego – igra, slobodna igra.

Što više vremena dijete provede u strukturiranim aktivnostima pod vodstvom roditelja i drugih odraslih osoba, to je manja njegova sposobnost produktivnoga djelovanja u samostalnom postizanju vlastitih ciljeva.

Većina škola diljem zemlje obilježila je konac još jedne školske godine i vrijeme je za ljeto. Vrijeme je za djecu da se provuku ispod pregrada školskoga autobusa i pohrle u dvomjesečnu igru u kojoj će istražiti svoje susjedstvo i otkriti tajne, skrivena blaga i dramatične trenutke koje će im ono ponuditi. Ta idila djetinjstva uistinu će se i ostvariti za dio djece, ali za mnogo njih dolazak ljeta znači jedva nešto više od sezonskoga prijelaza s jedne skupine raspoređenih i budnim okom odraslih nadziranih poduka i aktivnosti na drugu.

Neraspoređeno, nenadzirano vrijeme za igru jedna je od najvrjednijih obrazovnih mogućnosti koje dajemo našoj djeci. To je plodna zemlja; mjesto gdje djeca jačaju društvene veze, grade osjećajnu zrelost, razvijaju spoznajne vještine i osnažuju tjelesno zdravlje. Vrijednost slobodne igre, sanjarenja, preuzimanja rizika i neovisnog istraživanja često su tijekom protekle godine bili u središtu pozornosti, a nova studija psihologa sa Sveučilišta Colorado otkriva koliko su te aktivnosti bitne za razvoj djetetova praktičnog (izvršnog) djelovanja.

Izvršna funkcija širok je naziv koji obuhvaća spoznajne vještine kao što su organiziranje, planiranje na dulji rok, samokontrola, samoinicijativnost i poduzetništvo te sposobnost promjene aktivnosti. Ona je uključena u vitalni dio zahtjeva u školskim planovima i kurikulima i odavno je prihvaćena kao moćan pokazatelj obrazovnih mogućnosti i postignuća te drugih pozitivnih životnih ostvarenja kao što su zdravlje i blagostanje. U središtu spomenute studije nalazi se „samovođena izvršna funkcija“ odnosno sposobnost stvaranja osobnih ciljeva te određivanja kako ih ostvariti na praktičnoj životnoj razini. Moć samovođenja podcijenjena je, neprocjenjiva sposobnost koja učenicima omogućuje produktivno ponašanje u svrhu ostvarivanja vlastitih ciljeva.

Autori studije proučavali su dnevni raspored i navike u igri sedamdesetero šestogodišnjaka mjereći vrijeme koje je svatko od njih proveo u „manje strukturiranim“, spontanim aktivnostima, kao što su igra nastala u mašti te čitanje sadržaja po vlastitu izboru, te vrijeme provedeno u „strukturiranim“ aktivnostima koje organiziraju i nadgledaju odrasle osobe, a koje uključuju različite oblike izvanškolskih aktivnosti, sportske treninge, društveno koristan rad i domaće zadaće.

Otkrili su da djeca koja više vremena provode u slobodnoj igri imaju znatno razvijeniju izvršnu funkciju samovođenja. Vrijedi i obratno: Što više vremena djeca provedu u strukturiranim aktivnostima, to je lošije razvijen njihov osjećaj samousmjerene kontrole. Valja napomenuti da su autori pri klasificiranju aktivnosti na „manje strukturirane“ i „strukturirane“, one aktivnosti koje su u potpunosti potaknula djeca smatrali „manje strukturiranima“, a aktivnosti koje potiču i kojima upravljaju odrasli označili su „strukturiranima“.

Sve to na tragu je otkrića profesora psihologije sa Sveučilišta u Bostonu Petera GRAYA koji proučava dobrobit igre u ljudskom razvoju. U svojoj knjizi  „Slobodni da učimo: Zašto će oslobađanje nagona za igrom našu djecu učiniti sretnijima, samopouzadnijima i boljim učenicima za život“ (Free to Learn: Why Unleashing the Instinct to Play Will Make Our Children Happier, More Self-Reliant, and Better Students for Life) razrađuje na koji način igra podupire razvoj izvšne funkcije, osobito samonadzora:

„Slobodna igra sredstvo je kojim priroda poučava djecu da nisu bespomoćna. U igri, udaljena od odraslih, djeca uistinu stječu kontrolu i vježbaju upravljati mogućnostima koje im daje. U slobodnoj igri djeca uče samostalno odlučivati, rješavati poteškoće, stvarati i prihvaćati pravila, usuglašavati se s drugima i to na ravnopravnoj razini mnogo više nego u položaju podložnika ili buntovnog podčinjenog.“

Kada sagledamo količinu slobodne igre u američkim predškolskim ustanovama – „malim školama“ i dječjim vrtićima, možemo ustvrditi da naša djeca gube znatno više od mogućnosti da se okušaju u igri „lopova i žandara“. Postoje i programi koji prihvaćaju vrijednost igre i štite njezinu ulogu u „malim školama“ i dječjim vrtićima. Škola Montessori te Tools of the Mind (Sredstva uma) imaju programe koji su zasnovani na primjeni dobrobiti samovođene slobodne igre i aktivnostî koje su pokrenuli učenici. Programi škole Tools of the Mind, primjerice, više pozornosti polažu na vrijednost razvoja izvršne funkcije nego na obrazovna postignuća. Njihovim nazivljem, „samonadziranje“ ključ je uspjeha na svim stranama – i u školi, i u životu:

„Učitelji i odgojitelji u dječjim vrtićima smatraju vještinu samovođenja  ključnom kompetencijom među pokazateljima spremnosti za daljnje školovanje; u isto vrijeme, ti odgojitelji izvješćuju da mnogo njihovih polaznika dolazi u predškolske ustanove s vrlo slabo razvijenom upravo tom vještinom. Postoje dokazi da je rano postizanje viših stupnjeva vještine samovođenja dublje povezano sa spremnošću za nastavak školovanja od kvocijenta inteligencije ili čitanja i matematičkih vještina kao i to da je čvršće povezano s kasnijim obrazovnim postignućima.“

To nije nikakva novost za većinu učitelja i profesora koji – kada su suočeni s ispunjavanjem obrazovnih ciljeva u uznapredovalo prenapučenim učionicama – ponajviše vjere i željâ polažu upravo u mogućnost da će njihovi učenici imati razvijene izvršne funkcije.

Sposobnost samovođenja čini razliku između samostalnog učenika ili učenice u koju se možete pouzdati da će zadatak obaviti i u uvjetima u kojima razina nereda u njezinu okružju raste, te ovisnoga, besciljnoga učenika čiju produktivnost u radu ometaju kolege iz razreda te zbog toga zahtijeva stalno vođenje od jednoga zadatka prema idućemu.

Roditelji, ako svojoj djeci uistinu želite dati čvrst temelj za buduće školovanje, oslobodite vrijeme koje ste predvidjeli za različite poduke i sportske kampove i dopustite im – igranje. To je sve. Jednostavno, igranje. Stvorite vrijeme slobodno od vaših skrivenih motiva i pozorno planiranih obrazovnih ishoda. Dopustite im da kraljuju u svojim zamišljenim kraljevstvima dok se njihovi zli zmajevi, bijeli čarobnjaci, razbojničke vojske i velike bitke za prevlast razvijaju u skladu s njihovim naravima i voljom.

■ NAPOMENA ■ izvorni tekst objavljen je 20. lipnja 2014. godine ■ autor: Jessica LAHEY, profesorica engleskoga jezika i suradnica časopisa The Atlantic, također autorica „Roditeljsko-učiteljske konferencije“ – stalne kolumne u The New York Timesu, radijska komentatorica te autorica knjige „Dar neuspjeha: Kako najbolji roditelji uče otpustiti da bi njihova djeca mogla uspjeti“  ■ SAD: The Atlantic – kulturno-politički časopis pokrenut u Bostonu 1857. godine te ga, osim više 150 godina tradicije, prati ugled istraživačkih i pouzadnih autora i tekstova ■ izvornik: theatlantic.com ■