Nema ničega dogmatičnijeg od pomodnog konsenzusa. Tim riječima nekadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher uvodi nas u svoju provokativnu knjigu Kon­senzus bez pokrića Neven SESARDIĆ, filozof i umirovljeni sveučilišni profesor poznat kao originalan, pronicav i kreativan analitičar u hrvatskim i svjetskim intelektualnim kru­govima.

Riječ je o odvažnome znanstvenom djelu u kojem autor progovara o aktualnim društvenim temama bez dlake na jeziku, na duhovit i ironičan način, koristeći se ja­snim argumentima, utemeljenima na logici i znanstvenim izvorima. „Neven Sesardić u Konsenzusu bez po­krića upozorava na opasnost od prihvaća­nja mišljenjā o kojima vlada konsenzus u društvu i čije se propitivanje ne dopušta, štoviše, izvrgava se ruglu ili kažnjava čak i kad je dovođenje takva mišljenja u pitanje i uputno i očekivano s pozicije zdravora­zumskoga i logičkog razmišljanja”, ističe recenzent knjige, politolog, povjesničar i prevoditelj dr. sc. Boris Havel.

Sesardićeva knjiga iznimno je važna za hrvatsku javnost jer je namijenjena čita­teljima koji žele kritički razmišljati o ak­tualnim društvenim temama, a ne olako prihvaćati površno uvriježeno mišljenje. O tome kako je nastalo djelo koje dr. sc. Havel preporučuje kao idealno štivo za in­telektualno znatiželjnu čitateljsku publiku, u ovome monoviewu govori autor knjige. U dogovoru s timom Školske knjige Neven Se­sardić postavlja pitanja sam sebi vjerujući da će odgovori dodatno osvijetliti fenomen konsenzusa bez pokrića.

Kada si prvi put došao na ideju o konsenzusu bez pokrića?

– U nekom mutnom obliku, prilično rano. U školi sam imao odbojnost prema forsi­ranju marksizma kao rješenja najvažnijih političkih i povijesnih pitanja — i to bez iznošenja mogućih alternativnih odgovora. Jednopartijski sustav bio je dodatni razlog za sumnju u superiornost tog nametanog konsenzusa. Naravno, nisam tada bio u sta­nju iznijeti uvjerljive argumente protiv pri­hvaćanja marksizma, ali crv sumnje pojavio se i počeo rasti.

Je li ti taj crv poslije pomagao kad si prije četrdesetak godina počeo otvo­reno kritizirati marksizam?

– Itekako. Ali prije nego što sam se uspro­tivio sveprisutnosti i obaveznosti marksiz­ma, pri kraju studija počeo sam se buniti protiv jednoga drugog konsenzusa koji je tada vladao na zagrebačkom Odsjeku za fi­lozofiju. To su bili općeniti prijezir prema angloameričkoj (tzv. analitičkoj) filozofiji i potpuna dominacija kontinentalne, pogla­vito njemačke, filozofije. Analitička filozo­fija koja je inzistirala na jezičnoj i pojmov­noj jasnoći bila je odbacivana vehementno, ali bez ikakvog prethodnog upoznavanja s glavnim djelima iz te tradicije. Ako ste htjeli nešto doznati o tom filozofskom pristupu, morali ste biti samouk. Nisam nikad zaža­lio što sam uložio taj trud. Već prije svo­jeg tridesetog rođendana na jednom sam simpoziju branio konsenzualno omraženi logički pozitivizam, a i u jednom sam član­ku isticao prednosti analitičke filozofije nad kontinentalnom.

■ U Hrvatskoj dominira nezgrapni konglomerat ljevičarskih ideja

A kakvo je stanje u Hrvatskoj? U našoj javnosti dominira nezgrapni konglomerat ljevičarskih ideja koji uključuje vrlo različita stajališta. Među ostalim, tu je još uvijek popularni premda posve ana­kroni titoizam, a i sa Zapada uvezeni pomodni oblici egalitarizma poput transrod­ne ideologije, globalizma, radikalnog feminizma, woke pokreta, potpore masovnoj imigraciji itd. Veliki je apsurd da su u hrvatskim intelektualnim krugovima mnogi i danas više oduševljeni šezdesetosmaškim pokretom u Jugoslaviji (koji je u biti bio komunističkiji od SKJ) nego što vide vrijednost u tragično završenom hrvat­skom proljeću (koje je neosporno prepoznalo prave probleme i pokušalo ih riješiti, što je tada, nažalost, bilo nemoguće). Također, mistificiranje i veličanje tzv. Praxis filozofije nikako da prestane unatoč tomu što su priče o navodnim zaslugama tog pokreta uvjerljivo diskreditirane. Prvo, politički gledano, iako su se praksisovci predstavljali kao humanisti i borci za slobodu, njihovo stvarno djelovanje počelo je sa staljinizmom, a na kraju se jasno očitovalo kao srpski nacionalizam. I drugo, stručno gledano, njihove ponavljane tvrdnje o njihovoj velikoj filozofskoj važnosti i međunarodnom utjecaju bile su popraćene raznim oblicima samopromocije, ali nisu zasnovane na činjenicama.

Koji ti je konsenzus bez pokrića bilo najteže prepoznati?

– To je bio mit da je zapadna liberalna demokracija svojim institucijama osigu­rala ljudima temeljnu slobodu govora te time stvorila okvir u kojem se u otvorenoj raspravi mogu nenasilno i racionalno ri­ješiti postojeća politička neslaganja. Nije čudno da su mnogi od nas idealizirali Za­pad jer smo ga cijeli život do tada gledali iz perspektive opresivnog komunističkog režima. Ali to je ipak bilo (neopravdano) idealiziranje.

Na osnovi čega si promijenio mi­šljenje?

– Moje je osvještavanje počelo kad sam potkraj osamdesetih primijetio da u mojoj disciplini (filozofiji znanosti) postoje sta­jališta koja su tabuizirana i žurno odbaci­vana na osnovi vrlo loših argumenata. Na primjer, i slabi razlozi bili su dobrodošli za „diskreditiranje” teze da su individualne psihološke razlike među ljudima uvelike genetski uzrokovane. A ako je netko pak slično mišljenje zastupao i u vezi s nasljed­nošću grupnih razlika, reakcija je bila puno negativnija, a katkad je graničila s histeri­jom. Rasprava o čisto empirijskom pitanju prerasla je u demonizaciju politički nepo­ćudnog stajališta. Sličnost s komunističkim agitpropom bila je evidentna.

Kakva je situacija u vezi s time da­nas na Zapadu? Bolja ili lošija?

– Znatno lošija. Danas više ne možete izbjeći probleme tako da jednostavno šuti­te o „osjetljivim” temama. Sada se na sve­učilištima, a i u privatnim kompanijama, od vas zahtijeva da se očitujete i pridružite isforsiranom „konsenzusu” o pitanjima raznolikosti, jednakosti i inkluzivnosti. Štoviše, nije dovoljno dati unaprijed za­dani točan odgovor, nego morate iscrpno objasniti kako konkretno namjeravate pridonijeti ostvarenju tog imperativnog zadatka. Treba istaknuti da za razliku od zloglasnih „zakletvi lojalnosti” iz doba ma­kartizma koje su bile gotovo univerzalno osuđene kao napad na ljudske slobode, današnje još drastičnije obavezne izjave političke pravovjernosti nailaze na stra­stvenu i masovnu potporu pristaša ega­litarističke dogme. Oni koji se toj dogmi nastoje argumentirano suprotstaviti dobi­vaju stigmu protivnika socijalne pravde, a često zbog toga gube i posao, što je jasna poruka ostalima da pognu glavu i prihvate novo glajhšaltovanje.

Možete li navesti neke primjere?

– Primjeri su mnogi, ali među najpozna­tijima su fizičar Alessandro Strumia koji je u biti počinio crimethink te zbog toga izgu­bio mjesto gostujućeg profesora u CERN-u i softverski inženjer James Damore kojem je iz istog razloga otkaz dao Google. Do koje mjere u takvim situacijama proradi psi­hologija čopora pokazuje inicijativa koju je 2018. pod nazivom „Čestice za pravdu” (?!) potpisalo više od četiri tisuće fizičara, mnogi od njih s najprestižnijih svjetskih sveučilišta. Riječ je zapravo bila o kolek­tivnom napadu na Strumiju nakon njego­va izlaganja u CERN-u u kojem je osporio uvriježeno mišljenje da su žene sustavno diskriminirane u fizici.

Što su bili glavni prigovori Strumi­jinih kritičara?

– Oni su u svojem vrlo kratkom tekstu tvrdili da su Strumijini argumenti slabi, ali ta njihova kritika bila je zbrzana, zbrkana i neuvjerljiva. Tvrdili su i da Strumijini argu­menti zaslužuju moralnu osudu. Zamislite, vrhunski znanstvenici kažu da argumenti o empirijskom pitanju zaslužuju moral­nu osudu! A dodali su i zlokobnu rečeni­cu: „Nadamo se da će Strumijini kolege i njegovi nadređeni imati u vidu sve ovo što smo rekli u budućim odlukama koje se nje­ga tiču.” To je bio slabo prikriveni poziv na disciplinske mjere.

Što nam taj cijeli slučaj govori?

– Još u jeku afere napisao sam da tu ima puno gorke ironije, posebice kad pomislimo na dvojicu talijanskih fizičara koji su bili profesori na sveučilištu u Pisi i koji su — u različitim vremenima — bili okrivljeni za delikt mišljenja. No, za razliku od Galilea, kojeg je 1633. za herezu osudila Katolička crkva, Strumiju su za negiranje danas sa­krosanktnih „istina” optužili CERN, njego­vo vlastito sveučilište i tisuće kolega znan­stvenika. Je li to napredak?