Školska knjiga za vas
■ INTERLIBER 2021. ■ ANTE STAMAĆ, PROLAZNE POSTAJE | U PAVILJONU 5. U 12:00 SATI
Torzo umjetnika u mladosti
objavljeno: 11. studenoga 2021.

Književnik i sveučilišni profesor Ante Stamać (1939. – 2016.) ostavio nam je u rukopisu uvod[1]na poglavlja planirane autobiografije. U skladu s njegovim teorijskim formiranjem na početku se nalazi razmatranje o samom pojmu autobiografije i smislu njezina ispisivanja, a potom slijede cjeline uglavnom fiksirane zemljopisnim odrednicama njegova mladenačkog življenja i svojevrsnog lutanja (da ne kažemo: potucanja) diljem hrvatskih prostora. Stamać je, naime, rođen na otoku Molatu, postojbini brojnih predaka, ali se slijedom nepovoljne sudbine svojih roditelja, inače gimnazijskih profesora nemilih novom poretku, još od najranijeg djetinjstva morao često seliti.

Nakon samo nekoliko godina provedenih u Dubrovniku uslijedili su Križevci, potom Daruvar pa je došla na red godina kod rodbine na Molatu, a zatim se obitelj napokon ustalila u Zadru.

Da nije svako zlo za zlo, potvrđuju i stranice Stamaćeve autobiografije. Nesretne su okolnosti, naime, izoštrile njegov senzibilitet i potaknule ga da nam dade zapamtljivih opisa ambijenta i atmosfere, kako tjeskobe ratnih i poratnih godina, tako i svježine viđenja različitih prostora i zanimljivih ljudi.

Kako bilo da bilo, pišući iz perspektive proživljena života (a i u stadiju poodmakle teške bolesti), autor nalazi nužnu koncentraciju i aktivira duboka sjećanja sjenčajući tu i tamo neposredne doživljaje iskustvima potonjih godina i nemimoilaznim eruditskim opaskama. Uz znani njegov lirski senzibilitet, pisanje uspomena obogatio je rijetkom preciznošću opisivanja i nemalom sposobnošću povijesnoga kontekstualiziranja, dakako ne gubeći iz vida osobni ton i pravo na vlastitu istinu.

Koliko god je životna putanja i radna karijera Ante Stamaća zanimljiva po svojim rezultatima, vrlo je posebna i gotovo izazovna i po svojim najranijim ishodištima jer on je u svakoj od sredina kroz koje je prošao umio vidjeti i doživjeti karakterističnih situacija i susreta, a nije nezanimljivo i za njegovo jezično spoznavanje i sazrijevanje što je uspio upiti ekspresivne osobitosti sjevernih i južnih hrvatskih krajeva. Dakako, pisac je subjektivan i razmjerno oštar u ocjeni društvenih okolnosti četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, kojima se na napisanim stranicama bavi, ali nećemo poreći da nam i njegovo svjedočenje pomaže razumjeti dublju realnost ili pak tamniju pozadinu zbilje jugoslavenskog socijalizma.

Nažalost, malo je kazati kako je Stamaćev projekt autobiografije ostao torzom, nedovršenim; zapravo je riječ o gotovo tek započetom tekstu. Premda imamo na raspolaganju kojih stotinu i pedeset kartica, biografska amplituda dolazi tek do autorovih srednjoškolskih dana ne dopirući ni do traumatičnih situacija mladenačkog zatvaranja i potonjih studentskih peripetija i prebrođenih opasnosti, pred nama je razmjerno zaokružen i solidno kontinuirano vođen „portret umjetnika u mladosti“.

Kako hrvatska književnost nema mnogo autentično autobiografskih djela, a pogotovo onih koja bi opsežnije razmatrala upravo dječačko i pubertetsko doba (pritom u iznimno zanimljivom, mogli bi smo reći i kontroverznom, povijesnom razdoblju), Prolazne postaje ispunjavaju određenu prazninu i nude memoaristiku što bi tipološki prethodila onoj u „trapericama“. Naravno, ova knjiga također zaokružuje i završava literarni opus jednog pisca koji je ostavio ozbiljnoga i dubokog traga u hrvatskoj književnosti, znanosti i umjetnosti. (Iz pogovora Tonka Maroevića)