Njemačka, ali i druge zapadne zemlje, već godinama pokušavaju reformirati svoj obrazovni sustav. Do sada je rezultat, međutim, bio razočaravajući. Razlog tomu nije samo činjenica da se jake političke snage međusobno blokiraju, nego su uzroci mnogo dublji. U posljednjih nekoliko desetljeća političko i društveno obrazovanje nije imalo prioritet.

Politička javnost u Njemačkoj smatrala je nastojanja o obrazovanju zadovoljavajućima te, nakon godina rasprava o emancipaciji, nije bila zainteresirana za taj sadržaj.

Uspon zahvaljujući obrazovanju

U 60-im i 70-im godinama dvadesetog stoljeća dogodila se ekspanzija obrazovanja, čime su stvoreni uvjeti za socijalni uspon onih koji su završili više školovanje. Njemačka je pritom bila posebno uspješna. Tih desetljeća nigdje u Europi nije bilo moguće obrazovanjem postići takav društveni uspon kao u Njemačkoj. Ali poslije toga društveni su odnosi ponovno zacementirani. Tipične obiteljske biografije nastale u poslijeratnim vremenima pričaju priče o usponu na društvenoj ljestvici ljudi iz nižih i srednjih slojeva, djece i unuka radnika i seljaka, koji su potekli u skromnim ili vrlo skromnim uvjetima, ali su zahvaljujući obrazovnoj ekspanziji stasali u građanski sloj, i to tri ili četiri generacijska koraka. No to nije postalo opća pojava i nije se nastavilo.

Autor knjige eseja iznosi razočaravajuće rezultate reforme njemačkoga obrazovnog sustava i zauzima se za obnovu humanizma kao osnove svake obrazovne politike i prakse

Zbog smanjivanja umjesto proširivanja srednjeg sloja opći uspon obrazovanjem ostao je zatvoren za veći dio stanovništva. Ustrajanje konzervativnih stranaka na sekundarnom obrazovanju, koje se dijeli na gimnazije i strukovne škole, te ukidanje Saveznog zakona o subvencioniranju obrazovanja tijekom vlade Helmuta Kohla prouzročili su znatan pad broja djece iz radničkih obitelji na visokoškolskim ustanovama i pojačali selekcijski pritisak, koji je bio ublažen u vrijeme obrazovne ekspanzije.

Šok i paraliziranost

Njemačku su javnost prodrmali rezultati studije PISA-e jer su njemački učenici po rezultatima, u usporedbi s učenicima iz drugih zemalja, zauzeli mjesto u donjem dijelu sredine, što je bilo suprotno slici koja je prevladavala u tamošnjoj javnosti. Šok je u Njemačkoj bio tako jak da ni nešto bolji rezultati na sljedećim testovima PISA-e nisu mogli ublažiti konsterniranost, pa i paraliziranost koju je ta studija izazvala. No uvjeti su godinama ostali nepromijenjeni: razredi s previše učenika, dominacija frontalne nastave, discipliniranje i normiranje umjesto poticanja kreativnosti, selekcijski pritisak umjesto ravnopravnosti u raznolikosti…

Nastojanja u vezi s reformom nakon studije PISA-e, uvođenja bolonjskog procesa i promjena u školama i visokoškolskim ustanovama nisu ostvarili ciljeve koji su postavljeni, a ono što se čini razlogom za još veću zabrinutost jest to što ne slijede neku ideju vodilju, kao što je to bilo s velikim reformama u prošlosti. Utjeha u obliku zapošljivosti, sposobnosti da se nakon završetka škole ili studija pronađe posao, nije nikakav nadomjestak.

Ideje nisu zastarjele

Kriza obrazovanja, s kojom nisu suočeni samo ljudi u Njemačkoj, ima površinsku i dubinsku dimenziju. Na površini se kriza manifestira u tome što aktualne reforme već niz godina tvrdokorno promašuju ciljeve koje su same postavile. Ali stvarni uzroci tih neuspjeha skrivaju se u dubini – u tim se reformama ne može prepoznati nikakva ideja razvoja čovjekove ličnosti. Obrazovne reforme u prošlosti temeljile su se na antropologiji i filozofiji. Aktualne reforme zamjenjuju temelj koji im nedostaje u ekonomski motiviranim očekivanjima. I dok je uspješnim obrazovnim reformama u prošlosti zajedničko obilježje odvajanje obrazovnih nastojanja od neposrednih interesa njihove upotrebljivosti, čini se da danas postoji neki skriveni dnevni red kojem je cilj da se taj proces okrene u suprotnom smjeru. Na temelju iskustava iz povijesti može se zaključiti da to neće završiti dobro.

Ne postoji kulturna ideja vodilja u obrazovnoj politici i obrazovnoj praksi. Predmet ove knjige filozofske su ideje kao vodilje obrazovanja dostojnoga čovjeka. Mnoge su od tih ideja stare ili čak jako stare. No, samo zato što su stare one nisu i zastarjele. Možda je to najveća zabluda kojoj je podlegao velik dio obrazovne politike, naime, vjerovanje da se može uspjeti bez cjelokupnog filozofskog znanja, da je ono balast, odnosno da su ne samo Platon i Aristotel, Rousseau i Kant nego i Humboldt i Dewey zanimljivi samo još povijesno. Zato se zauzimam za obnovu humanizma kao osnove svake obrazovne prakse i obrazovne politike. Humanizam koji je nadvladao jednostranost njemačkog idealizma, koji je upio filozofske poticaje sadašnjosti i (ponovno) uspostavio porušeno jedinstvo klasičnog i suvremenog pragmatizma. Humanizam koji ne zazire od postavljanja pitanja što je to prirodno ljudsko.

Ako izostavimo antropološka pitanja, dakle pitanje što je to zaista ljudsko, zbog straha da na njega nećemo moći znanstveno odgovoriti, onda zavaravamo sami sebe. (Iz uvodnog dijela knjige Filozofija humanog obrazovanja)

Diskriminacija žena ne donosi privilegij muškarcima

Vrijeme je povoljno za temeljitu obrazovnu reformu. Njemačka škola u kojoj se nastava održava samo prijepodne ubrzo će biti prošlost. Ona koči odnos između spolova koji, takav kakav je sad, nema budućnosti jer već danas ne odgovora životnom osjećaju i životnoj praksi mlađih generacija. Žene su na svim razinama obrazovnog puta jednako tako kvalificirane kao i muškarci. Njemački poludnevni dječji vrtići i njemačka poludnevna škola prisiljavaju parove na odluku koja u budućnosti više neće biti potrebna. Uglavnom su žene ostajale kod kuće ili radile skraćeno radno vrijeme kako bi se mogle brinuti za kućanstvo i djecu. To im trajno narušava radni životopis, a ponovno vraćanje u proces rada po pravilu je na nižoj razini nego što bi to bilo primjereno njihovim sposobnostima i kvalifikacijama. Na tom području Njemačka drži žalostan rekord.

Bilo bi previše površno misliti da ta diskriminacija žena znači muški privilegij. Pritisak da se bude jedini ili pretežni hranitelj obitelji opterećuje i muškarce, odvaja ih od razvoja vlastite djece i često otuđuje životne partnere. I znatno kraći životni vijek muškaraca u zapadnom industrijskom društvu govori protiv toga da bismo tradicionalnu razliku u obliku i načinu života muškaraca i žena smatrali muškom prednošću. Za obitelj budućnosti utemeljenu na partnerstvu potrebno je jamstvo države te oblikovan cjelodnevni obrazovni sustav.

Obrazovni put oblikuje naš identitet

Preporuka koju dajem đacima ili studentima, kad me to pitaju, glasi: »Ne smijete toliko gledati na to koji će vam školski uspjeh osigurati neku prednost, nego na ono što vas sadržajno zanima.« Obrazovni put oblikuje naš identitet. Odluke o njegovim sadržajima u konačnici odgovaraju izabranoj formi života. Hoće li život koji smo izabrali biti uspješan, hoćemo li potpuno razviti vlastite sposobnosti te hoće li nam to omogućiti praksu koja stvara smisao i omogućuje samoodređenje, to ovisi o unutarnjem skladu i o tome da se živi svoj život. Instrumentalizacija obrazovanja upravo to sprečava, da budemo autori svojeg života i da sebe same ponovno pronađemo u vlastitoj praksi iskusivši sreću u razvijanju svojih mogućnosti. Uzmimo to kao živu i još aktualnu poruku filozofije humanog obrazovanja.