Na kraju trećeg razreda zamolila sam svoje učenike da tijekom ljeta čitaju. Nisam očekivala da praznike provedu zatvoreni u sobama, s knjigom u ruci od jutra do večeri. Željela sam da se igraju, plivaju, druže, odmaraju i da između svega toga pronađu malo vremena za neku dobru priču.

Dogovor je bio jednostavan: učenik koji pročita najviše knjiga bit će nagrađen. Knjiga, naglasila sam, ne slikovnica. Željela sam ih potaknuti da se upuste u nešto dulju čitateljsku pustolovinu, primjerenu svojoj dobi. Slikovnice, naravno, imaju svoju vrijednost, ali ovo je bio izazov za učenike koji uskoro kreću u četvrti razred.

Na početku nove školske godine kupila sam poklone za troje učenika koji su tijekom ljetnih praznika pročitali najviše knjiga. Njihov me trud razveselio. Lijepo je vidjeti da se među kupanjem, igrom i druženjem našlo mjesta i za čitanje.

Ali bilo je i učenika koji nisu pročitali nijednu knjigu.

Sram me to napisati, ali nisu.

Cijelo ljeto. Nijednu.

Ne pišem to da bih posramila djecu. Pišem jer me kao učiteljicu ta činjenica rastužila i potaknula na razmišljanje. Jesam li ih dovoljno zainteresirala? Je li obećana nagrada bila preslab poticaj? Jesu li imali knjige pri ruci? Ili je knjiga u njihovoj svakodnevici jednostavno ostala bez mjesta?

Često kažemo da današnja djeca ne vole čitati. No jesmo li se zapitali što im nudimo kao razlog za čitanje? Govorimo im da će bolje čitati, pravilnije pisati i imati bogatiji rječnik. Sve su to dobri razlozi iz perspektive odraslih. Djetetu koje je na praznicima teško je prodati knjigu obećanjem da će u rujnu imati manje pravopisnih pogrešaka.

Dijete treba poželjeti saznati što se dogodilo na sljedećoj stranici.

A ta se želja danas natječe s mnogo drugih sadržaja. Na ekranu se sve događa odmah. Slika se mijenja, nešto zasvira, netko se nasmije, pojavi se novi izazov. Knjiga traži da zastanemo, pratimo rečenice i sami zamislimo prizor. Za to treba vremena, ali i navike.

Pritom se pitam koliko djeca vide nas odrasle s knjigom u ruci. Govorimo li im da čitaju dok sami neprestano gledamo u mobitel? Odlazimo li s njima u knjižnicu? Razgovaramo li o pročitanome bez pitanja koja zvuče kao provjera znanja? Pitamo li ih katkad samo: „Je li ti bilo zanimljivo?”

• 

• 

Nakon ljetnog čitateljskog izazova odlučila sam pokušati drugim putem. Ako ih knjige zasad ne privlače, možda će ih zainteresirati časopis. Kraći tekst, zanimljiva tema, strip ili pitanje na koje žele doznati odgovor mogli bi ih potaknuti da počnu čitati svojom voljom.

♦  Zato sam svojim učenicima odlučila predstaviti Modru lastu.

♦ Za nas u Osnovnoj školi Trnjanska ona ima posebno značenje. Upravo je iz naše škole, tadašnje Narodne škole Trnjanska, u jesen 1954. godine „poletio” časopis pod nazivom Djeca za djecu, iz kojega je poslije nastala MODRA LASTA. Pomisao da je jedan tako dugovječan dječji časopis započeo svoj put u našoj školi daje tom susretu dodatnu toplinu.

♦ Imali smo promociju časopisa i nadam se da će moji učenici posegnuti za novim brojevima Modre laste. Da će je otvoriti iz znatiželje, pronaći nešto što ih zanima i pročitati još jedan tekst. Možda će im upravo časopis pomoći da otkriju kako čitanje može biti užitak.

Ne očekujem da će jedna promocija odmah promijeniti sve njihove navike. Ali želim nastaviti tražiti put do njih. Nekome će taj put otvoriti pustolovni roman, nekome smiješna priča, nekome strip, a nekome Modra lasta.

I o svom dogovoru s nagradama razmišljam. Nagrada može biti dobar početni poticaj, ali voljela bih da s vremenom knjiga postane nešto za čim posežu i bez obećanog poklona. Da čitaju zato što ih zanima, zato što uživaju, zato što se u nekoj priči prepoznaju.

• 

• 

• 

• 

Zašto danas djeca ne vole čitati? Nemam jedan odgovor. Imam razred, različitu djecu, nekoliko ljetnih čitatelja i nekoliko učenika koji nisu otvorili nijednu knjigu. Imam i odgovornost da ih nastavim poticati.

MODRA LASTA jednom je poletjela iz naše škole. Nadam se da će sada sletjeti u ruke mojih učenika i povesti ih prema nekoj sljedećoj knjizi.