Školstvo u medijima
PRIMJERI > POTPUNO NOV PRISTUP I PROVOĐENJE ZDRAVOG RAZUMA
Island zna kako zaustaviti tinejdžersku zloupotrebu nedopuštenih supstancija
objavljeno: 21. studenoga 2017.

Gotovo su tri sata, sunčano poslijepodne u petak, i Laugardalur Park nadomak centra Reykjavika doima se prilično pusto. Pojavljuje se pokoja odrasla osoba s kolicima, park je okružen stambenim blokovima i kućama, a nastava je završila. Gdje su onda sva ta djeca?

Uz mene hodaju Gudberg JÓNSSON, lokalni psiholog, i Harvey MILKMAN, američki profesor psihologije koji dio godine predaje na sveučilištu Reykjavik. Prije 20 godina, kaže Gudberg, islandski tinejdžeri bili su prvaci u opijanju među europskom mladeži. „Niste mogli prošetati centrom grada u Reykjaviku petkom uvečer jer se niste osjećali sigurno“, dodaje Milkman. „Nailazili ste na horde pijanih tinejdžera koji vam se pijani unose u lice.“

Prilazimo golemoj zgradi. „A ovdje imamo klizanje u zatvorenome“, kaže Gudberg. Prije nekoliko minuta prošli smo dvije dvorane za badminton i ping-pong. Ovdje u parku je i atletska staza, geotermalno grijani bazen i – napokon možemo vidjeti djecu koja uzbuđeno igraju nogomet na umjetnoj podlozi.

Mladi ne „vise“ u parku jer upravo pohađaju izvannastavne aktivnosti u ovim objektima ili klubovima za glazbu, umjetnost ili ples. Ili su na izletu sa svojim roditeljima.

Danas je Island na vrhu europske ljestvice tinejdžera koji prakticiraju zdrav život. Postotak 15-godišnjaka i 16-godišnjaka koji su pili prethodnog mjeseca spustio se s 42 posto u 1998. godini na pet posto u 2016. godini. Postotak onih koji su konzumirali kanabis pao je sa 17 na sedam posto. Postotak onih koji puše cigarete svakog dana pao je s 23 posto na tri posto!

Način na koji je zemlja postigla taj zaokret bio je radikalan i temeljen na dokazima, ali se umnogome oslanjao na ono što bi se moglo nazvati provođenjem zdravog razuma.

Ako se primijeni u drugim zemljama, kaže Milkman, islandski model može biti koristan za psihičko zdravlje milijuna djece, a da ne spominjem blagajnu zdravstvenih ustanova i šireg društva. Ali to je veliki „ako.“

„Bio sam u srcu revolucije u konzumiranju droge“, objašnjava Milkman uz čaj u svom stanu u Reykjaviku. Ranih 1970-ih dok je odrađivao svoj pripravnički staž u psihijatrijskoj bolnici Bellevue u New Yorku, „LSD je već bio ‘in’ i mnogo je ljudi pušilo marihuanu. I jako su bili zainteresirani za pitanje zašto ljudi konzumiraju određenu drogu.“

Milkmanova doktorska disertacija zaključuje da će ljudi izabrati heroin ili amfetamine ovisno o tome kako se najradije nose sa stresom. Korisnici heroina željeli su se otupiti, korisnici amfetamina željeli su se izravno suočiti s njim. Nakon što je njegov rad objavljen, Nacionalni institut za zloupotrebu droge odabrao ga je u skupinu istraživača koja je trebala odgovoriti na pitanja poput:

  • Zašto ljudi počinju konzumirati drogu?
  • Zašto nastavljaju s tim?
  • Kada dolaze na prag ovisnosti?
  • Kada prestaju?
  • Kada se ponovo vraćaju?

„Svako bi dijete znalo reći zašto počinju. Tu je dostupnost, oni vole riskirati, imamo otuđenje, možda i depresiju“ – kaže. „Ali zašto nastavljaju? I tako sam došao do pitanja praga ovisnosti i upalila mi se lampica, tada sam doživio svoju verziju ‘aha trenutka’: možda su bili na pragu ovisnosti prije nego što su uopće kušali drogu!“

Na Metropolitan State Collegeu u Denveru Milkman je poslužio za nastanak ideje da ljudi postaju ovisni o promjenama u kemiji mozga. Klinci koji su „aktivni napadači“ željeli su uzbuđenje, postizali su ga kradući naplatke, radiouređaje, a poslije i automobile, ili uz pomoć stimulativnih droga. Alkohol također mijenja kemiju mozga, naravno. On je sedativ, ali najprije umiruje kontrolu mozga, što može otpustiti kočnice i, u manjim količinama, umanjiti tjeskobu.

„Ljudi mogu biti ovisni o piću, automobilima, novcu, seksu, kalorijama, kokainu“, kaže Milkman. „Ideja bihevioralne ovisnosti postala je naš zaštitni znak.“

Jedna ideja rodila je drugu: „Zašto ne organizirati socijalni pokret fokusiran na prirodne stimulanse, na ljude koji se ‘drogiraju’ kemijom vlastitog mozga?“

Godine 1992. njegov tim u Denveru osvojio je 1,2 milijuna dolara državne potpore za formiranje projekta Self-Discovery (Samootkrivanje), koji je ponudio tinejdžerima prirodne alternative drogama i kriminalu za postizanje uzbuđenja. Dobili su preporuke od nastavnika, školskih medicinskih sestara i savjetnika za uključivanje djece u dobi od 14 godina koji nisu smatrali da imaju potrebu za liječenjem, ali su imali problema s drogom ili sitnim krivičnim djelima.

„Nismo im rekli, dolazite na liječenje. Rekli smo da ćemo ih naučiti sve što žele naučiti: glazbu, ples, hip-hop, umjetnost, borilačke vještine.“ Ideja je tim različitim kategorijama aktivnosti pružiti mladima niz izmjena kemije mozga i dati im ono što im je potrebno kako bi se lakše nosili sa životom: nekima je potrebno iskustvo koje će im pomoći umanjiti tjeskobu, dok je drugima potrebno malo uzbuđenja.

„Edukacija o drogama ne funkcionira jer nitko zapravo ne obraća pozornost na to. Ono što im je potrebno su životne vještine“, kaže Milkman. Djeci je rečeno da je riječ o tromjesečnom programu. Neki su ostali i pet godina.

Godine 1991. Milkman je pozvan u Island da govori o svom radu, zaključcima i idejama. Postao je savjetnik prvog privatnog centra za liječenje ovisnika adolescenata na Islandu, u gradu zvanom Tindar. „Lječenje je dizajnirano oko ideje da damo djeci pametnijeg posla“, objašnjava. Ovdje je upoznao Gudberga, koji je tada volontirao u Tindaru. Od tada su bliski prijatelji.

Milkman je redovito dolazio na Island i držao govore. Ti govori, i Tindar, privukli su pozornost mlade istraživačice na Sveučilištu u Islandu po imenu Inga Dóra SIGFÚSDÓTTIR. Ona se upitala: „Što ako bismo mogli primijeniti zdrave alternative drogi i alkoholu kao dio programa, ali ne za liječenje djece, nego da ih spriječimo da uopće kušaju drogu i alkohol.“

„Godine 1992. postojale su svakakve vrste napora i programa i većinom su bili zasnovani na edukaciji“, kaže Inga Dora. Djecu se upozoravalo na opasnosti droge i alkohola, ali kao što je Milkman već primijetio u SAD-u, ti programi nisu bili uspješni. „Željeli smo pronaći potpuno nov pristup.“

Gradonačelnik Reykjavika također je bio zainteresiran za nešto novo, a mnogi roditelji osjećali su isto, dodaje Jón SIGFÚSSON, kolega i brat Inge Dore. „Situacija je bila loša”, kaže on. „Bilo je očito da se nešto mora učiniti.“

Zakoni su promijenjeni. Postalo je nezakonito prodavati duhan osobama mlađima od 18 godina i alkohol osobama ispod 20 godina, a oglašavanje duhana i alkohola je zabranjeno. Veze između roditelja i škole ojačane su roditeljskim organizacijama koje su se po zakonu morale uspostaviti u svakoj školi uz školska vijeća s predstavnicima roditelja. Roditelji su potaknuti da posjećuju govore o važnosti provođenja kvantitativnog vremena s djecom umjesto popularnog „kvalitativnog vremena“, o tome koliko je važno razgovarati s djecom o njihovu životu, znati tko su im prijatelji, zadržati djecu kod kuće navečer.

Zakon je također zabranio djeci u dobi 13 – 16 godina da budu vani nakon 10 sati navečer u zimsko doba i ponoći u ljetno doba. Taj zakon je i danas na snazi.

Dom i škola, krovno nacionalno tijelo roditeljskih organizacija, uručilo je roditeljima ugovore na potpis. Sadržaj varira ovisno o dobnoj skupini, a pojedinačne organizacije mogu također odlučiti što će biti uključeno. Npr. za djecu iznad 13 roditeljska organizacija može odlučiti da neće dopustiti dječje zabave bez nadzora odrasle osobe.

Ti sporazumi pomažu obrazovati roditelje, ali isto tako jačaju njihov autoritet u kući, smatra Hrefna SIGURJÓNSDÓTTIR, direktorica Doma i škole. „Tada postaje teško upotrijebiti najstariji argument na svijetu: ‘Ali svi drugi smiju!’“

Država je povećala ulaganja u organizirani sport, muziku, umjetnost, ples kako bi pružila djeci alternativni način da se osjećaju dijelom skupine te da se osjećaju dobro umjesto da to traže uz pomoć alkohola i droge.

Djeca iz siromašnih obitelji dobila su novčanu pomoć za sudjelovanje u dodatnim aktivnostima. U Reykjaviku, na primjer, siromašne obitelji dobile su 250 funti (oko 2 112 kn) na godinu za rekreativne aktivnosti za svako dijete.

Istraživanja se nastavljaju. Svake godine gotovo svako dijete na Islandu sudjeluje u njemu.

Inga Dóra kaže: „Istraživanjima smo naučili da moramo stvoriti okolnosti u kojima djeca mogu voditi zdrave živote i ne trebaju uzimati nedopuštene supstancije jer je život zabavan i ima dosta toga što se može raditi.“

Na Islandu je odnos između ljudi i države omogućio efektivne programe koji su umanjili stopu pušenja i opijanja među tinejdžerima i na kraju zbližili obitelji i na sve moguće načine pomogli djeci da vode zdraviji život. Zar ni jedna druga država ne želi shvatiti da su koristi veće od uloženoga?

………………

NAPOMENA

  • Mosaic je časopis posvećen istraživanju znanosti o životu. Objavljuje priče o ljudima, idejama i trendovima koji utječu na naše živote, zdravlje i društvo.
  • Izvor: mosaicscience.com