Svake godine travanj nas tiho podsjeća na nešto iznimno važno – na ljepotu različitosti. To je mjesec obilježavanja svjesnosti o autizmu, vrijeme kada učimo gledati svijet očima onih koji ga doživljavaju na jedinstven način te su tim povodom učenici 1. b razreda Osnovne škole Ivana Filipovića sudjelovali u posebnoj aktivnosti s ciljem razvijanja razumijevanja, empatije i prihvaćanja različitosti.

U sklopu su obilježavanja učenici u kinu pogledali film Glavonja koji je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih te dječja pravobraniteljica. Film primjereno prikazuje izazove i posebnosti s kojima se susreću osobe i njihove obitelji iz spektra autizma potičući gledatelje na razmišljanje o važnosti prihvaćanja i podrške.

Nakon projekcije filma školska je psihologinja održala radionicu s učenicima. Razgovorom i razmjenom dojmova, učenici su imali priliku izraziti svoje mišljenje o filmu te naučiti više o tome što je autizam. Poseban je naglasak stavljen na razumijevanje potreba djece s autizmom i načine na koje im možemo pomoći: prijateljstvom, strpljenjem, podrškom i uvažavanjem.

Ova je aktivnost bila vrijedno iskustvo za učenike 1. b razreda potičući ih na razvijanje empatije i svijesti o važnosti uključivog društva u kojem svi imaju jednaku priliku za prihvaćanje i razumijevanje.

Autizam nije bolest koju treba izliječiti, već način postojanja koji treba razumjeti. Djeca s autizmom ne traže sažaljenje – traže priliku. Priliku da budu prihvaćena, da uče, da rastu i da budu dio zajednice baš kao i svi drugi.

U hrvatskim se školama posljednjih godina sve više govori o inkluziji, uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovne obrazovne programe. Na papiru inkluzija znači jednake mogućnosti za sve. U stvarnosti je ona puno više od toga – inkluzija je svakodnevni trud učitelja, strpljenje vršnjaka, podrška stručnih suradnika i, prije svega, razumijevanje.

Za jedno dijete s autizmom školski hodnici mogu biti preglasni, učionice previše užurbane, a društvene situacije zbunjujuće. Ono što nama dolazi prirodno, njima često zahtijeva dodatni napor i hrabrost. Zato inkluzija nije samo fizička prisutnost u učionici – ona znači stvaranje sigurnog prostora u kojem se svako dijete osjeća prihvaćeno.

Roditelji djece s autizmom nose teret briga koje su često nevidljive drugima. Pitaju se hoće li njihovo dijete biti shvaćeno, hoće li imati prijatelje, hoće li ga netko zaštititi kada oni nisu tu. Istovremeno nose i ogromnu snagu, ljubav i ponos. Svaki mali napredak za njih je velika pobjeda.

• 

• 

• 

A djeca? Djeca nas možda uče najvažnijoj lekciji: kako voljeti bez predrasuda. Kada im damo priliku da upoznaju vršnjaka koji je drukčiji, oni ne vide prepreke. Oni vide prijatelja. I upravo tu počinje prava inkluzija.

Ipak, važno je priznati da put prema potpunoj inkluziji nije uvijek lagan. Nedostatak resursa, edukacije i podrške ponekad otežava provedbu onoga što svi želimo – školu za sve. No svaki korak naprijed, ma koliko malen bio, vrijedan je truda.

Ovaj travanj neka ne bude samo simbolično obilježavanje. Neka bude podsjetnik da male promjene čine veliku razliku: osmijeh u hodniku, strpljenje u učionici, riječ podrške roditelju. Jer inkluzija nije projekt – ona je način razmišljanja i način života.

Najvažnije je zapamtiti da svako dijete zaslužuje mjesto gdje pripada. A na nama je da to mjesto zajedno stvaramo – svaki dan, iznova, s razumijevanjem, poštovanjem i srcem. Različitost nije slabost. Ona je naša snaga.

■ Napisala: Andrea VINDIŠ, učiteljica mentorica, OŠ Ivana Filipovića, Zagreb ■