♦ 5. LISTOPADA ♦ SVJETSKI DAN UČITELJA ♦
Sami smo kovači svoje učiteljske sreće
objavljeno: 4. listopada 2024.
Još se živo sjećam svojih osnovnoškolskih učitelja: pravedne razrednice Darinke, drage učiteljice hrvatskog jezika Biserke, učitelja glazbenog (ili kako smo ga zvali, nabolji-na-svijetu-Stiv), zatim prvog mjesta na natjecanju zborova u Varaždinu, međurazrednih natjecanja u rukometu, odbojci i košarci…
Dakako, ne mogu zaboraviti ni vječno suparništvo „akana” i „bekana”, gimnastiku, logorovanja u Mađarskoj u sedmom razredu koje sam zaradila jer je moja Biserka više vjerovala u moje literarne sposobnosti od mene. Znam nabrojiti abecednim redom sve svoje prijatelje iz razreda.
Sjećam se svojega prvog plesa u sedmom razredu, emisija na školskom razglasu, nagrade na kraju osmog. Nikada nisam zaboravila koliko smo suza prolili posljednjeg dana škole. Kao da smo znali da se to što smo imali u osnovnoj više nikada neće ponoviti…
Napisala: Anita ŠOJAT, OŠ Ljudevita GAJA, Osijek
Ne pamtim baš dobro iz tog doba sve definicije i godine, sve jednadžbe i formule… No to nije ni važno. Sad znam da to nije važno. Neprocjenjiv je osjećaj koji sam ponijela iz svoje osnovne škole. Vjerojatno sam se već tada odlučila za svoj budući poziv učiteljice, ali to onda nisam znala.
Ohrabrena, voljena, motivirana, zaštićena, željna učenja i znanja, izazova… Te su mi osjećaje prenijeli moji učitelji u osnovnoj školi. Jesam li mogla nešto drugo poželjeti svojim učenicima?
Tako sam, s odličnim osnovama, započela svoj poziv. Prvih godina bila sam „luda” od osjećaja odgovornosti. Nije mala stvar dobiti u ruke mladog čovjeka i uvesti ga u svijet novih spoznaja, naučiti ga životu, otkriti mu koje su prave vrijednosti, pomoći mu da razvije vlastite stavove, naučiti ga misliti…
Svoj posao nikada nisam doživljavala kao isključivo prenošenje znanja koje se završava oglašavanjem školskog zvona. Nitko ga tako ne bi ni smio doživljavati. Kad roditelji naših učenika odu na posao, tko im ostaje osim nas. Ili mi ili ulica. Zato sam još uvijek „luda” od osjećaja odgovornosti. Taj je osjećaj teško izgubiti. Nama učiteljima, doduše, ne umiru pacijenti na stolu, no svakako smo u situaciji da načinimo nepopravljivu štetu, ali i da budemo vrlo korisni.
Nitko nas ne može naučiti kakvi ćemo učitelji biti, što trebamo činiti da bi nas naši učenici voljeli, poštovali, a zatim se i oduševljavali našom nastavom. Recept ne postoji. Opravdana želja za obožavanjem, ljubavlju i prihvaćanjem u našim je rukama.
Sami smo kovači svoje učiteljske sreće. Osobno mislim da onoga dana kada sami prestanemo učiti nećemo više biti sposobni ni za poučavanje drugih.
Za učitelja koji se stalno stručno usavršava, osluškuje struku, prati metodička dostignuća, kreativan je i uvodi inovacije u svoju nastavu ne postoji loša i preteška nastavna jedinica koju učenici ne bi mogli usvojiti. Postoje samo loši zadatci, metode, domaće zadaće i oblici rada…
Postoje, nažalost, i oni učitelji kod kojih jedino Bog zna za pet, koji ne mogu prihvatiti britku učeničku inteligenciju jer vole biti najpametniji, koji ne znaju pronaći izazov u svojem predmetu, već ga reproduciraju bez mašte, koji nemaju razumijevanja za nemiran učenički duh, pa ga guše i ne razvijaju.
I da ne bih ovu priču o učiteljskom pozivu idealizirala, moram priznati da ima dana kad nije baš sve ružičasto. Kad se dobro ne vrati dobrim, kad očekujemo mrvicu zahvalnosti, a dobijemo nezahvalnost, kad mislimo da smo činili dobro, a ipak smo pogriješili. Ima dana kad mislim kako bi mi bilo bolje da sam uspješna menadžerica s dvostruko većom plaćom.
No takav život ne bi se mogao usporediti sa svim onim iskrenim mailovima, SMS porukama, raspravama, ugodnim iznenađenjima i suzama koje sam prolila za svakom generacijom koju sam ispratila… U takvom životu ne bih doživjela trenutak u kojem su se okupili svi glavni urednici školskog lista koji sam vodila petnaest godina.
Svima koji govore da mi učitelji ništa ne radimo i da imamo pet mjeseci praznika godišnje samo se nasmijem. S njima sam se davno pomirila. Onima koji posprdno kažu kako je lako odraditi šest školskih sati uvalila bih u poslijepodnevnoj smjeni tri bloka u petim razredima pa ih onda pitala za zdravlje…
Čuvam svoju pozitivnu energiju i dobro raspoloženje za svoje učenike. A oni dolaze i odlaze… Moja je želja da sutra budu veći ljudi od nas koji smo ih poučavali. Nadam se da će im osnovna škola svijetliti cijelog života, baš kao i meni, i da će jednog dana ostvariti svoje snove.
