Promatrajući stvari i prirodu oko sebe možemo se zapitati – živimo li u anorganskome ili u organskom svijetu?

Podjelu na anorganski i organski svijet (odnosno na neživu i živu prirodu) osmislio je čovjek. Do početka 19. stoljeća organski su se spojevi nazivali organskima ne zbog njihova sastava, već zbog podrijetla. Švedski kemičar J. J. Berzelius o tome 1806. godine piše: „Priroda se podijelila na dva glavna razreda: organski i neorganski. Oba imaju jednake sastojke, pripadaju jednakim srodnostima putem kojih prelaze iz jednog u drugi razred. Anorganska priroda sastavljena je od većeg broja elemenata, sjedinjenih na bezbroj načina, ali nikad mnogo njih zajedno. Naprotiv, elemenata organske prirode je manje, ali oni uvijek idu zajedno ili je barem većina njih u svakom organskom tijelu, a bezbroj je njihovih načina spajanja.“*

Oceani – kolijevka života na Zemlji

Mora i oceani smatraju se kolijevkom života na Zemlji. Kemičari će spremno reći kako je ta smjesa tvari tipično anorganska (najvećim dijelom voda, natrijev klorid i još mnoštvo drugih soli). Ipak, voda čini oko 60 % ljudskog tijela, natrijevi su ioni nužni za prenošenje živčanih impulsa, a kloridni su ioni sastavni dio želudčane kiseline.

Zrak koji udišemo također je smjesa tipično anorganskih molekula – dušika, kisika, ugljikova dioksida i vode. Njegov je današnji sastav posljedica procesa fotosinteze, koju biljke marljivo obavljaju milijunima godina. Dakle, trošeći anorganske tvari (CO2 i H2O), biljke stvaraju organske tvari (glukozu, škrob i celulozu), ali i anorganske (kisik).

Iz tih jednostavnih primjera može se zaključiti kako su anorganski i organski svijet na Zemlji na svim razinama isprepleteni. Zapravo, živimo u svijetu kemijskih elemenata i njihovih spojeva.

*Grdenić, D., Povijest kemije, Školska knjiga i Novi Liber, 2001., str. 607.

Autor: Goran Bukan