Ja sam učiteljica HRČAK. Možda zvuči smiješno, ali svi znaju što to znači. I svi me poznaju kao takvu. To je učiteljica koja skuplja različite materijale i uvijek ima ideju kako bi se što moglo iskoristiti. U različitim kutijicama i ormarima čuva pravo razredno bogatstvo – zveckalice, kamenčiće, školjke, vunu, gumbe, plakate, priručnike, štapiće, kockice…

Ali da to blago ne bi postalo smeće, učiteljica mora biti jako organizirana i posložena.

Imam sreću da u školi boravimo u prostranim učionicama koje mi mali ne moramo dijeliti pa mogu čuvati sve te  korisne stvari.

Od početka prvoga razreda u jednome ormaru čuvam nekoliko kutija.

U „kutiju lijepih poruka” spremam pisma i poruke koje mi pišu i crtaju moji učenici. Na kraju četvrtoga razreda ta kutija preraste u dvije, tri kutije.

Imam i “kutiju s putovanja”. U nju spremam razglednice svojih đaka s različitih putovanja, ljetovanja, zimovanja, magnete i ostale sitnice.

Tu je i “kutija svaštarica” u koju spremam papiriće, poruke koje djeca pišu jedni drugima ili dobiju jedni od drugih, a na kraju ostave ispod klupe ili kažu da im više ne trebaju, da su pročitali. Tu se mogu naći i neki radovi sa zanimljivih radionica ili sata razrednika. Na kraju im ipak bude drago što je to sačuvano.

Ponekad zajedno zavirimo u te kutije i djeca se smiju i vesele prisjećajući se nekih trenutaka. Najdraže im je kad na kraju četvrtoga razreda dobiju jedan dio toga blaga koje smo čuvali od prvoga razreda. 

Jučer sam preslagivala svoj “virtualni ormar” i “virtualne kutije”.

Od početka online nastave svaki crtež, svaki sastavak, svaku fotografiju uredno sam spremala u posebne mape.

Slagala sam prezentacije i digitalne knjige koje se mogu listati – gotovo poput pravih knjiga. Zbog toga sam svakodnevno pred računalom provodila barem dva sata više od planiranoga vremena.

• 

• 

• 

• 

Svaki dječji rad potpisivala sam i spremala.

I sad, kad se okrenem i pogledam unatrag, nije mi žao jer mi i dalje imamo svoju škrinjicu s blagom. Zapravo to nije škrinjica. To je velika škrinja prepuna divnih uspomena u koju smo zajedno uložili veliki trud. Ona će nas podsjećati na ova neobična vremena, na strahove, nadanja, na učiteljicu koja ih uči iza zaslona računala. Na mamu i tatu koji su postali učiteljičini pomagači, na roditeljske sastanke iz vlastite fotelje, uz šalicu kave. Na svakodnevno fotografiranje svakoga rada, uploaudanje, downlodanje, skeniranje, snimanje, zoomiranje, povremeno živciranje, veselo cirkusiranje…

Kad se vratimo u školu, napravit ćemo veliku izložbu, veliku promociju pred roditeljima, bakama i djedovima.

Baš sam ponosna na tu veliku škrinju s blagom. Zato ju želim podijeliti sa svima.

■  Piše: Sanela ŠKEVIN, učiteljica 3.b ■  OŠ Ivana Gundulića, Zagreb ■  Dugogodišnja sam učiteljica u školi u srcu Zagreba. Volim istraživati, poučavati izvan učionice i stalno nešto novo raditi. Vodim skupinu malih istraživača koji svakoga tjedna izvode neke pokuse, pripremam učenike za Lidrano, pišem igrokaze. Obožavam ERASMUS+ i projekte eTwinning. ■