Čini se da u pustinji Atacami u sjevernom Čileu ništa ne može preživjeti. To je jedno od najsuših područja na svijetu u čijim pojedinim dijelovima po pedeset godina ne padne ni kap kiše. Ipak, Atacama nije bez života, mikroorganizmi zvani endoliti pronašli su način da prežive uvlačeći se u pore kamenja u kojima ima dovoljno vode. Zahvaljujući endolitima, cijela zajednica organizama uspijeva preživjeti hraneći se nusproizvodima njihova metabolizma.

Život, čini se, uvijek pronađe način da opstane. Doista, mikroorganizmi postoje na ovom planetu već otprilike četiri milijuna godina, pa su se mogli prilagoditi i ekstremnim uvjetima života. Ali postoje li mjesta na svijetu koja su toliko neprikladna za život da ih možemo smatrati beživotnima?

Toplina je dobra početna točka za odgovor na to pitanje. Rekord za toleranciju na ekstremne vrućine trenutačno drži skupina organizama zvana hipertermofilni metanogeni koji žive oko rubova hidrotermalnih izvora u dubinama mora. Neki od tih organizama mogu živjeti i na temperaturama do 122 Celzijeva stupnja.

Većina istraživača vjeruje da je teoretska granica do koje život može opstati na otprilike 150 Celzijevih stupnjeva. Na toj se temperaturi proteini raspadaju i ne mogu se dogoditi kemijske reakcije. To znači da mikroorganizmi mogu uspijevati oko hidrotermalnih izvora, ali ne i unutar njih jer temperatura ondje može dosegnuti čak 464 Celzijeva stupnja.

Ni radijacija ne smeta mikroorganizmima

S druge strane, visok tlak čini se kao manja prepreka za život. To znači da vrućina, a ne dubina, određuje koliko duboko pod Zemljinom površinom može biti života. U središtu Zemlje pri temperaturi od 6000 Celzijevih stupnjeva isključena je bilo kakva mogućnost života, no još se istražuje dubina na kojoj život može opstati. Mikroorganizam nazvan Desulforudis audaxviator otkriven je na dubini od otprilike 3,2 km ispod Zemljine površine, u južnoafričkom rudniku zlata. Taj organizam nije bio u dodiru s površinom milijunima godina, a preživljava izvlačenjem hranjivih sastojaka iz stijenja koje prolazi proces radioaktivnog raspadanja.

Čak ni radijacija uglavnom ne smeta mikroorganizmima koji mogu preživjeti u spremnicima radioaktivnog otpada ili, primjerice, blizu epicentra černobilske katastrofe. Takav je, primjerice, Deinococcus radiodurans, jedan od najotpornijih mikroorganizama koji može izdržati velike doze radijacije, a preživio je i putovanje u svemir.

Neki mikroorganizmi mogu preživjeti i u uvjetima koje nazivamo smrtonosnim kemijskim okolišem. Rast i preživljavanje raznih organizama ovisi o arsenu, živi ili drugim teškim metalima, a neki pak ne mogu bez cijanida. U vrućim izvorima Kamčatke u Rusiji mikroorganizmi se koriste sumporom ili ugljikovim dioksidom. Sudeći prema tome, teško je pronaći kemikaliju koja bi mogla uništiti sav život.

Zasad se od svih mjesta na našem planetu možda jedino u ekstremno vrućem okolišu i u kakvu strogo izoliranu laboratoriju ne bi mogli pronaći baš nikakvi tragovi života. Znanost redovito otkriva nove organizme koji prkose granicama izvan kojih život ne može uspijevati, a dokle dopiru te granice, zasad nije poznato.

Čak i ako postoje neka beživotna mjesta u prirodnom svijetu, nitko ne može sa sigurnošću reći da se u njima neće pojaviti živi organizam jer život uvijek nađe način da se prilagodi i opstane.