Znanstvenici su otkrili da biljke mogu međusobno komunicirati posredovanjem mreže gljiva u tlu.

Međusobno komuniciranje biljaka zrakom znanstvenicima je već poznato – oštećena biljka odašilje određene kemikalije koje dolaze do njezine susjede. No većina je biljaka međusobno povezana pod zemljom s pomoću gljiva, a ta se simbioza naziva mikoriza. Znanstvena je studija prva pokazala da gljive imaju važnu ulogu u međusobnoj komunikaciji biljaka.

Znanstvenici su promatrali što se događa na spoju korijena biljaka i mreže gljiva u tlu kada biljku napadne štetočinja. Poslužili su se lisnim ušima, malenim kukcima koji se hrane biljkama i oštećuju ih. Mnoge biljke imaju neku vrstu kemijskog oklopa koji aktiviraju ako ih napadnu lisne uši. Ti kemijski sastojci odbijaju uši i privlače parazitske ose koje se njima hrane.

Znanstvenici su posadili pet sadnica graha od kojih su tri bile međusobno povezane mrežom korijenja i gljiva. Ostale su dvije sadnice razdvojili na sigurnu udaljenost. Kako bi spriječili povezivanje biljaka zrakom, preko kemikalija, prekrili su ih plastičnim vrećicama.

Zatim su svaku sadnicu zarazili biljnim ušima. Kad je zaražena sadnica bila povezana s drugom sadnicom preko mikorize, druga je, zdrava, sadnica aktivirala svoju kemijsku zaštitu. One koje nisu bile povezane mikorizom nisu primile upozorenje i nisu imale nikakvu kemijsku reakciju.

Gljive u simbiozi trebaju produkte fotosinteze, a zauzvrat trebaju učiniti nešto za biljku. Dosad se smatralo da one omogućuju iskorištavanje nutrijenata iz tla, no sad nam je poznata i njihova druga uloga u međusobnoj komunikaciji biljaka.