„Nakon što su drugi učenici napustili učionicu, ostali smo sami. Cijelu me je minutu profesor u neugodnoj tišini gledao u oči. Bio sam uvjeren da je konačno došao trenutak kada će eksplodirati. No, umjesto toga, upitao me: Jesi li ikad čitao koje djelo Stephena Kinga?“

Članak Using Unconventional Methods to Engage Students objavljen je na na mrežnim stranicama Trevor Muir 28. ožujka 2024.

U trećem razredu srednje škole postalo mi je dosadno. Na pojedinim sam satima (osobito onima koje su vodili izrazito strogi profesori) brojio točkice na stropu ili molio vrijeme da ubrza. Na drugim sam satima dobivao zabilježbe u kojima bi pisalo „izvan zadatka“ što je bio lijep način da se izrazi moje neprihvatljivo ponašanje.

Na satu materinskoga jezika odgovarao bih profesoru i tada kada nije trebalo, ponašao se kao razredni klaun i vidno uznemiravao profesora. Danas takvo ponašanje nimalo ne opravdavam, bilo je izvan svih granica. No takav sam bio u srednjoj školi. A profesor engleskoga jezika, gospodin Baker, imao je više strpljenja negoli je to uopće moguće zamisliti te me je uvijek nastojao preusmjeriti na najblaži mogući način. Ali iz nekog razloga, to nije bilo nimalo djelotvorno.

Možete li se poistovjetiti s tim situacijama? Imate li učenike koji jednostavno ne reagiraju na vaše zamolbe i upozorenja?

Točka preokreta: Kreativna intervencija

Jednom sam, dok profesor nije gledao, jednom učeniku izvrnuo ruksak, sve sam stvari vratio u tako izvrnuti ruksak i zatim zatvorio patentni zatvarač. Bilo je to tipično izvrtanje ruksaka. Učenik je shvatiotko je počinitelj i prijavio me profesoru. Gledao sam kako iz profesorovih očiju suklja prigušen plamen dok mi je govorio da ga nakon sata pričekam u njegovu kabinetu.

Nakon što su drugi učenici napustili učionicu, ostali smo sami. Cijelu me je minutu profesor u neugodnoj tišini gledao u oči. Bio sam uvjeren da je konačno došao trenutak kada će eksplodirati.

No, umjesto toga, upitao me: Jesi li ikad čitao koje djelo Stephena Kinga?

Potpuno zatečen odgovorio sam: Ne, profesore, ne volim čitati.

A on mi je na to rekao: Napisao je tu knjigu, Posljednje uporište, ima 1153 stranice. Tijekom idućega mjeseca nećeš imati drugih zadaća osim da pročitaš tu knjigu. Jesmo li se dogovorili?

Neočekivano putovanje: Od otpora do strasti

Promatrao sam ponuđenu knjižurinu uvjeren da nema šanse da prevalim ni prvih nekoliko stranica. No istodobno mi je misao letjela na to kako bi bilo cijeli jedan mjesec provesti oslobođen od svih drugih školskih zadataka… Stoga sam stisnuo ispruženu profesorovu ruku te, i dalje nevoljko, prihvatio ponudu.

I tako sam na nastavi, umjesto da sudjelujem u drugim zadatcima, čitao Posljednje uporište, i već nakon nekoliko stranica shvatio sam da mi se prilično sviđa. Čitao sam ju i u hodnicima između satova; na satu matematike dospio sam u nevolje jer sam čitao knjigu umjesto praćenja nastave iz geometrije. Kod kuće bih se zaključao u svoju sobu i ondje satima ostajao nad njezinih 1153 stranica. I nakon što sam u manje od tjedna završio s čitanjem, vratio sam profesoru njegovu knjigu i pitao ga ima li Stephen King još sličnih knjiga. Vidio sam kako je lukav osmijeh prešao preko profesorova lica, a zatim mi je pružio Isijavanje. Iako sam se morao vratiti školskim zadatcima iz engleskoga jezika, čitao sam knjigu kada bih god za to imao prigode.

Lančani učinak

I tako sam se povezao sa svojim profesorom jezika i književnosti. I svakoga bih dana razgovarao o knjigama kojih se nisam mogao nasititi. Veza je bila uspostavljena. I, kada je mi se profesor Baker jednoga dana obratio riječima: „O, imam novu knjigu za tebe! Rijeka sjećanja. Nije Stephen King, ali oduševit će te!“, ja sam mu vjerovao i progutao ju u dahu, jednako kao i prethodne.

Uoči 18. rođendana ni dana nisam mogao provesti bez čitanja. A ne mogu ni moja djeca. Naša je kuća postala knjižnicom; u ljubavnoj sam vezi s knjigama, a zasluga za to pripada mojem profesoru iz srednje škole koji se služio nekonvencionalnim metodama kako bi pridobio svoje učenike da se uključe u nastavu.

Promišljanje: Lekcije koje nadilaze učionicu

Mnogo je toga što se može spoznati na temelju moje priče. Možemo razgovarati o uspostavljanju povezanosti između učitelja i učenika. Možemo razgovarati o kulturi čitanja te kako čitanje utječe na uključivanje učenika u nastavu i na poticanje njihove zaokupljenosti na potpuno nove načine.

No hajdemo na trenutak bliže promotriti nekonvencionalnost. Nisam siguran da bi metoda profesora Bakera – kojom mi je omogućio da nekoliko tjedana po strani ostavim sve školske zadatke i obveze – u ijednoj školi u kojoj sam do sada radio naišla na odobravanje. Nisam siguran ni da sadržaj Posljednjega uporišta savršeno odgovara zahtjevima državnih i nacionalnih ispita kojima sam morao pristupiti godinu kasnije.

Profesorov je pedagoški i metodički pristup bio nekonvencionalan i ne osobito sukladan zahtjevima na koje je morao odgovarati pod povećalom vrednovanja učiteljskoga rada.

Poticanje nekonvencionalnih nastavnih pristupa

No, ne marim za to što će netko reći. Kao osoba s diplomom iz engleskoga jezika i književnosti, kao profesor engleskoga jezika, kao zaljubljenik u čitanje i književnost – mogu vam potvrditi da je pristup mojega srednjoškolskoga profesora bio učinkovit.

Koliko i kako otvaramo prostor za istinski personalizirano poučavanje?

Svoje sam učenike poučavao o događajima Prvoga svjetskoga rata tako što smo u učionici stvorili bojno polje, klupe su se pretvorile u rovove, a borba se vodila papirnatim kuglama te su u pauzama ratovanja pisali pisma svojima voljenima. Povremeno smo prekidali bitke i radi toga kako bi učenici saznali tko se bori i za koje ciljeve te zašto je do rata uopće došlo.

U učionici je pritom bilo dosta buke i kada bi tko prolazio hodnikom, mogao se zapitati što se događa i kakva je to nastava.

Bila je to prilično nekonvencionalna nastava. Međutim, postavi li tko mojim učenicima pitanja o Prvome svjetskom ratu, siguran sam da bi se osvjedočio kako je takva nastava bila učinkovita.

Značenje nekonvencionalnih nastavnih pristupa

Dok se nastojimo povezati sa svojim učenicima, ne možemo računati na jedan pristup koji bi odgovarao svima. Učenici su kompleksna bića koja imaju različite potrebe i mi, kao njihovi učitelji, moramo najprije otkriti tê potrebe te zatim pronaći načine kako na njih odgovoriti.

Smatram da to počinje sa sposobnošću svakoga od nas da prepozna i imenuje temeljno načelo zbog kojeg radi to što radi.

Zašto učenici dolaze u škole i koja je uloga njihovih učitelja?

Kada nam jednom postane jasno što želimo postići u radu sa svojim učenicima, tada svoje pristupe možemo prilagoditi tako da to i postignemo, a pritom i nekonvencionalni pristupi dobivaju svoje mjesto u našoj nastavi kada su upravo oni najbolji izbor na tome putu. 

■ NAPOMENA ■ izabrala i napisala: Snježana Mostarkić ■ tekst je djelomice uređen ili prilagođen, a do izvornika vodi poveznica na kraju ove napomene ■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice namijenjene dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz rad u učionici ■ izvor: trevormuir.com ■